Miloš Kordić: Idemo u drva, idemo u sijeno

U tekstualnom dijelu jedne simpatične reklame za male, ručne, električne testere (po jednom izvoru riječ je turskog a po drugom italijanskog porijekla; dakle, testere, odnosno žage, kako smo govorili u svojim banijskim selima – riječ je njemačkog porijekla, i pile, kako smo govorili u svojim opštinskim i kotarskim, odnosno sreskim banijskim gradovima – nisam našao čijeg je ta riječ porijekla, neki tvrde da je hrvatskog, mada su njene imenice i glagoli, kao, na primjer, pilana, pilar, piljenje, pilati... u upotrebi i kod mnogih Srba, bez obzira gdje su živjeli i gdje sada žive, a pila na latinskom znači kugla, lopta), piše kupac takve testere o tome, hvaleći je, kako ide s njom i u drva. I još je nekoliko kupaca iznijelo svoja pozitivna iskustva vezana uza sve ono što se može raditi tom laganom i nevelikom električnom testerom (na baterije): u šumi, u voćnjaku, u kući oko stolarije, majstorisanja oko drvenih ograda i tako dalje.

Gledajući šta ta, za držanje u jednoj ruci praktična, lagana testera sve radi, hvata me žal što takve nije bilo u vrijeme kad sam sa ocem i drugima, a najviše sa bratom rezao (pilio i testerisao) drva i koješta drugo raznim testerama (žagama i pilama). A što se tiče radova u šumi, najčešće je to bilo po Žiškovcu, Paljevinama, ispod Pavlovca... – šumama sjevernih obronaka banijske gore Šamarice.

Ono ciča zima, otac bolestan, a brat i ja, osnovnoškolci (on prvi, ja četvrti razred), režemo (obaramo, govorilo se – ipak se ta riječ govorila uglavnom za starije i deblje hrastove, cerove, bukve, jasenove i drugo takvo drveće), onom velikom žagom, mlađe kesteniće u našoj šumi u Žiškovcu, u kome je i naše seosko groblje. Razgrćemo snijeg, koji je prije pet-šest dana prestao da pada, ali ga je napadalo... nigdje bilo kakve šumske ptice da se javi, nigdje bilo kakve zvjerčice (vukova je tada bilo, ali o njima nismo ni razmišljali – ja sam do tada imao tri veoma bliska susreta s njima, a izdalje sam ih viđao više puta – kroz godinu, dvije oni će nestati sa Banije: stići će divlje svinje i do današnjih dana po sve opustjelijoj Baniji, vjerovatno, zauvijek će i ostati), nebom se provlači vjetreni šum šume i njenog snijega, a mi se saginjemo i režemo, sasvim pri dnu debla i dobro pazimo na koju će stranu kesten pasti. Jer đavo nesreće strpljivo čeka. Nikad taj ne spava... Kasnije, mnogo godina kasnije, sjetiću ga se kad se susretnem sa stihovima srpskog pjesnika Vite Markovića u pjesmi „Beli đavo“:



Sa oborenih kestenića sjekirama krešemo grane i skroz tanke vrhove. Zatim na konjima svozimo kesteniće "vlakom" u avliju.

(„Vlakom“ je kad se lancima uvežu tri, najviše četiri debla tih mlađih kestenića, lanac se zakači za vagijer pa se taj teret vuče snježnom prtinom utrtom po kolskom putu: kroz šumu, pa uz njive Kućišta, njive i bašču u Ogradi, kroz voćar pa do, rekoh, avlije.)

Foto: Paulnasca - Own work by the original uploader, CC BY 2.0,
A tu je ponovo na redu rezanje, piljenje: na metar dužine. I tako narežemo deset kubnih metara kestena. Milina pogledati kako je to lijepo složeno. A snijeg oko te hrpe – očišćen. Zatim dođe lugar (šumar), pa ako kesten debljinom odgovara (i da nije koji suv), on ih sve redom iščekića šumarskim čekićem. A onda dođe kamion i odvozi ih u Majur. Odatle se teretnim vozovima odvoze za Sisak, Zagreb i ko zna kuda još.

I radilo se i radili smo tako sa drvima, oko drva i svega ostalog što je od drveta, sve dok se nije pojavila čuvena „motorka“. Kasnije je nabavljen i cirkular. Naravno da „motorka“ nije bila mala, sprećušna kao ona s početka teksta. Za koju je taj pomenuti kupac rekao da s njom ide i u drva.
I sad o tome: „u drva“.

To me je već na prvo čitanje odvuklo u sjećanje na jedan poseban ljetni, najčešće avgustovski posao: u pripremu drva za zimu. Jer zaista smo govorili „u drva“ kad su se spremala drva za zimu.
„Đe ćete vi u ponedljak?“ znao je da pita neko ko nije imao radne stoke (konja ili volova), a trebalo je da mu se nešto uradi – mi smo tada imali konje.

„E, od poneđeljka pa do subote idemo u drva. Brzo će Priobrženje“, odgovaralo se.

Mnogi su govorili Priobrženje umjesto Preobraženje; tog dana, 19. avgusta, na veliki pravoslavni sveti dan, bio je veliki zbor u Komogovini (uz zbor u Rujevcu, mjestu kod Dvora na Uni, tog dana najveća dva zbora na Baniji), kod naše crkve Preobraženja Gospodnjeg, nekadašnjeg manastira – seoska slava, kako se ovdje, u Srbiji, govori... A u knjizi Gornja Krajina – Karlovačko vladičanstvo Milana Radeke, između ostalog, piše: „Manastir je postojao 88 godina. – Bio je, – kako kaže N(ikola) Begović, – duša naroda, mjesto gdje se sve dogovaralo i zaključivalo. – U narodu je ostalo da se ide na službu 'svetom manastiru', kako je 1936. zabilježio M(ilan) Karanović u Politici.“

„Po narodnom tumačenju“, piše etnolog Mile Nedeljković, a i sam sam se uvjerio u pojedine istinitosti tih narodnih tumačenja, „na Preobraženje se preobražavaju i gora i voda – lišće počinje da žuti, a voda zahlađuje. I samo nebo se, u gluvo doba, tri puta preobražava, ali ko bi to video, pa još kazao drugima, poludeo bi. (...)

Rod novog grožđa se prvi put okušao na Preobraženje, pa je u crkvi osveštavano novo grožđe, a u krajevima gde nema vinove loze, novi plodovi (jabuke i drugo voće).“


A do Preobraženja moraju se obaviti svi poslovi oko drva za zimu: u šumariji se podnese zahtjev da se odobri dio državne šume, koji će odrediti lugar, gdje će se moći sjeći, rezati, tovariti, odvoziti, s plaćanjem kod rampe postavljene na nekom putu, cesti kojima se izlazi iz šuma Šamarice. Kod nas je to bilo u klancu potoka Badušnice, u koji se ulazi i iz njega izlazi blizu pomenute naše crkve.

Svi ti poslovi oko priprme drva za zimu pripadali su, dakle, po gramatici: prilogu "u" i imenici "drva".To ne znači da se sklanjalo u drva, da se ulazilo u drva... To je tačno i precizno označavalo ono što će se raditi, što se radi u šumi: pripremaju se i dovoze drva za zimu. Bila je to velika briga, ozbiljan posao. U avliji se kasnije taj ogrjev, to drvo (najvrednije je bilo bukovo, grabovo i hrastovo) rezalo i spremalo izvan domašaja kiša: u šupe, za drva podignute drvarnice, kolnice, kasnije i garaže, široke nadstrešnice i druga mjesta, skloništa od jesenjih kiša i zimskih snjegova.
I za još jedan posao isto tako se govorilo: „u sijeno“. A to je podrazumijevalo tačno određene ljetne poslove oko sijena. Briga o stoci vodila se kao i briga o porodici. Jer duga je zima. A taj posao nije se odnosio na kosidbu nego na prevrtanje, čekanje da se pokošena trava sasvim osuši i onda se sutradan ili dan-dva kasnije ide u skupljanje, plašćenje i sadijevanje plasnica na livadi, u bari, svejedno, ili djeđenje „voza“ na zaprežnnm kolima s lotrama i voženje kući do gumna. Gdje se sadijevalo takođe u plasnice, ili se spremalo na sjenik, štalu...

Ne, nije se „u sijeno“ (često se izgovaralo i kao jedna riječ: usijeno) odnosilo na to da se popne na štalu ili na sjenik pa se spava u sijenu (kakvi mirisi! kakav san!). Ili kad neki zaljubljeni par svrati noću do kakvog plastića na sjenokoši pa će u sijenu... (kakvi mirisi! kakva java! kakav san!)...

Naradio sam se u sijenu. I kod sebe i kod drugih. I nagledao se ispod suvih otkosa, odmah do parožaka drvenih vila u svojim rukama, zmija šarki i klječana (banijski poskok), voluharica i mrava, popića i skakavaca, naslušao se pjeva ptica...
A Jovan Dučić u pjesmi „Polje“ pjeva:

Miloš Kordić