Nije joj lako - Verica Zuber | Foto Vladimir Jurišić
DVOR NA UNI - Priču o usamljenoj Verici Zuber, 78-godišnjakinji iz Dvora, teško je započeti ikako drugačije nego ‘u glavu’ – spominjanjem tragedija koje su joj obilježile život, a čije je posljedice teško otkloniti lijekovima ili ublažiti nadom u spasonosni protok vremena.
Prije dva desetljeća teška je bolest odnijela njezina supruga Marka, a sina Dejana pokosio je srčani udar nakon sukoba devedesetih, kad je bio u tek 47. godini života. Njezino jedino emotivno utočište danas je drugi sin Dobrivoje, ali on sa svojom obitelji živi u Šimanovcima pokraj sve udaljenijeg Beograda.
Braća Zuber, Dejan i Dobrivoje, razdvojili su se zauvijek s početkom rata koji je sve ozbiljnije tutnjao Hrvatskom. Prvi se pridružio Hrvatskoj vojsci, a drugi je bio prisilno mobiliziran u paravojne jedinice netom uspostavljene paradržave Republike srpske Krajine. Verica se prisjeća turobnih događanja koja će obilježiti njezin životni put kao da se zbivaju sada.
– Ratovi dođu i prođu, ali iza sebe ostavljaju rane i pustoš kojoj ne nazirem kraja. Kad je onaj s početkom devedesetih napokon priveden koncu, Dobrivoje je otišao za Srbiju, a Dejan je kao hrvatski branitelj ostao živjeti ovdje, sa mnom: iako smo opet bili zajedno u mirnijim vremenima, kopnio je bezvoljno iz dana u dan sve dok mu nije otkazalo srce. Kažu da vrijeme liječi rane, ali za mene ta izreka nije istinita, štoviše patnja, tuga i bol su sve jače. Rodom sam iz Loznice u Srbiji, no za mužem sam došla u Hrvatsku, gdje smo do izbijanja sukoba živjeli u Kaštelima jer je suprug bio elektrovarilac u Brodogradilištu Split – kaže nam naša sugovornica.
Dnevno raspolažem novcem za jedan kruh, pa valjda pretpostavljate kako živim
Neposredno prije rata, Zuberi sele u banijski Ljeskovac, na muževu djedovinu. Kad je počela Oluja, Dobrivoje još nije navršio osamnaestu, ali su ga na silu unovačili i odveli u Knin; u to je doba samo u Dvoru prisilno mobilizirano čak 126 skoro golobradih mladića, a krvavu kolovošku ofanzivu Hrvatske vojske preživjela su tek njih šestorica, među njima i Dobrivoje.
Roditelji, koji su pribježište pred strahotama rata našli u majčinoj Loznici, tek su poslije par mjeseci, kad je porodica ponovno bila na okupu, doznali što se zbivalo sa sinovima. Za vrijeme te razdvojenosti, strepnja i neizvjesnost koju je majka danonoćno osjećala za svoju djecu pokazat će se okidačem za stanje i bolesti od kojih se Verica, očito, nikada nije oporavila.
– U Loznici smo pune tri godine boravili u nekakvom domu bez struje i vode, mukotrpno radeći da imamo za hranu. Kući u Ljeskovac se prvo vratio Marko, uspijevši dobiti papire i ‘isposlovati’ mirovinu, a onda i ja. No trebalo je još pet godina da dobijem državljanstvo i do tada sam bila prisiljena živjeti kao strankinja. Nešto kasnije, kupujemo ovu kuću u Dvoru u kojoj ćemo živjeti s Dejanom, no Marko umire svega par mjeseci poslije preseljenja. Prije pet godina odlazi i naš sin, nije se više mogao boriti s demonima rata i strahotama koje je proživio. Od njegove smrti samujem i ništa mi više nije važno, ničemu se ne radujem – kroz suze nam opisuje Verica Zuber.
Pokušali smo razgovor skrenuti na vedrije teme, ali mjesta za vedrinu, makar tek onu verbalno iskazanu, u njezinu životu jednostavno više nema. K tome, kuća u kojoj sama živi ozbiljno je oštećena u banijskom potresu.
Zidovi su napukli na više mjesta, a te se pukotine i dalje šire sa svakim prolaskom teških kamiona cestom pokraj kuće koju su statičari nakon katastrofe označili žutom naljepnicom. Iako je zahtjev za obnovu podnijela na vrijeme, netom poslije tog izvida, rješenje o obnovi je dobila tek prije par mjeseci.
– Zidovi u jednoj od soba i u kupaonici doslovce su u raspadu, pa me sad već ozbiljno strah živjeti u objektu koji se trusi kadgod se nešto radi na kući udaljenoj od moje stotinjak metara. Pogotovo pri prolasku teške mehanizacije i vozila. Imam rješenje o obnovi, ali ga očito mogu objesiti mačku o rep. Nitko ne dolazi, nitko ništa ne poduzima i nikoga nije briga što će sa mnom biti. Navodni stručnjaci penjali su se više puta na tavan i snimali kuću sa svih strana, govoreći čas da je treba rušiti a čas da je za obnovu; sve sam ih strpljivo slušala, no još uvijek čekam da se nešto pokrene, doduše sad s rješenjem u ruci – opravdano nam se žali Verica na sporost i neučinkovitost sustava.
Naslijedila je 227 eura mirovine pokojnog supruga i svakoga dana od Centra za socijalnu skrb prima jedan obrok. To je sve s čime raspolaže. Kad svakoga mjeseca odvoji po 60 eura za nužne lijekove i stotinjak za drva i režije, preostane joj crkavica s kojom mora preživjeti do sljedeće penzije.
Gruba računica kaže da joj nakon podmirenja navedenih obaveza preostaju tek dva eura dnevno za sve što život traži, pa bi i najvećim tvrdicama trebalo biti jasno da bi svaki trošak iznad toga predstavljao ‘luksuz’ koji si naša domaćica ni pod razno ne može priuštiti.
– Dnevno raspolažem novcem za jedan kruh, pa valjda pretpostavljate kako živim. Problem sam riješila tako da jednu štrucu razvlačin na tri dana. No živa sam, i to je nešto. Nema prostora za nikakav izdatak koji bi poremetio ovu pažljivu financijsku konstrukciju. Najteže mi je u njoj izdvojiti za drva, ode mi za njih i više od hiljadu eura godišnje. A za zdravlje me i ne pitajte, ono je kao ova kuća: popucalo po svim šavovima. S cirkulacijom je najgore, no o lijeku koji bi je poboljšao mogu samo sanjati, košta više od sto eura. Radi nje mi valjda i noge otkazuju, primjećujem da se teže krećem i da sam sve nestabilnija – zaključuje naš susret Verica Zuber.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"