Djeca roda sokolova

Naše priče imaju razne početke, al skoro pa uvijek isti kraj.
Rat.
Ovaj zadnji. Najzadnji.
Kordunaši mjere proteklo vreme od ovoga rata, od onoga rata, od prvoga, drugoga, zadnjega...
Naše kazaljke su ratovi.
Kad priča krene, znam joj tok. Čekam samo zadnje pitanje:
- Kad si znao kako ćete proći?
- Davno sam znao kako ćemo proći.
- Kad?
- Tamo, negdje početkom novembra, prve godine rata. Kad sam kao zadnji prešao rijeku. Bolje reći kad sam gusjenicama nagazio na brzo složen ponton. Dobili smo dvije sedmice slobodno, da dođemo sebi.
Odem u Banja Luku. Vidim da sam već pomalo podivljao. Oči k'o u krtice, navikle na krajišku tamu.
Stojim pred staklenom stijenom pizzerie “Milano”. Ljubičasta svjetlost bode očii. Žmirkam, nekako sam sebi ne vjerujem.
Petak veče je. Ljudi jedu, zabavljaju se. Smiju.
Nije Kordun tako ni daleko odavde. I tamo je petak. Crn.
Crn od gareži usijanih cijevi.
Sutradan prođem nekim svojim starim banjalučkim stazama. Idem kroz park prema “Palasu” kroz aleju platana.
Staro je drveće, pamti mnogo, svašta.
Kora im je glatka, sa sivim flekama. Ista iz godine u godinu. Ne znaju platane da će sljedećeg ljeta biti izbodene pribadačama (rajsnama) na rubovima osmrtnica. Neće biti mjesta na stablima. Zakucavat će se osmrtnica preko osmrtnice.
Lagano kroz Gospodsku, Zanatski. Kraj “banovine” prema Boriku.
Prati me hladna kiša. Kasnije poče i snijeg, mokar, nošen burom.
Na kraju ceste je ulaz u “moju” kasarnu.
Uđem u žicu. Tenkovi za obuku poredani su skroz uz zgradu.
Velik dio školskog poligona oslobođen za izbjegle sa područja Bilogore, Grubišnog Polja, Kalnika, Pakraca ...Okolice Daruvara, Voćinskog kraja, Bučkog kraja,od Požege prema Pakracu...sela ispod Papuka.
Stara vjetnamka na meni prokisla. Kližu ledene kapljice niz lice.
Prolazim kroz redove parkiranih traktora sa prikolicama. Šarene se cirade, najloni, šatorska krila..Prve su to srpske izbjeglice.
Zastajem pred jednim kolima. Kiša se nakupila na plastični pokrov, samo što ne procuri. "Arnjevi" od ljeskovih šprulja se povili.
U ćošku prikolice viri dječja glava. Curica je, negdje parica moje kćeri.
Crveni joj se lice od hladnoće, drhti. Gleda u mene, srneći. Ne trepće.
Ne vidim je nabolje od suza koje su se pomješale sa susnježicom. Obrisah se rukavom jakne.
Vidim u prikolici moju Željku. Tad sam znao kako ćemo proći.
Tad.
Prate me stalno te njene oči, bistre. Krupne oči. Krajiške, tamne.
Oči djeteta roda soklova.

---

Ima jedan lijep stih u pjesmi "Zadnji Kordunaši”. Napisao ju je August Šenoa pred gašenja Vojne Krajine.
…A sad, da će biti bolje?
Da Bog da, kosti svete,
Što junačko ih pokri polje,
Za sretno bile žrtvom dijete,
I zemlja da je sreće puna,
Da djeci roda sokolova,
I doće doba, bolja, nova
Slobode da je kraj Korduna…

---

Kosti svete, što junačko ih pokri polje nisu bile za sretno žrtvom.
I zemlja nije bila sreće puna.
I za djecu roda sokolova nisu došla doba, nova, bolja…
Kako za čukunđedove prađedove, đedove, očeve. Tako i za djecu. Za onu djecu što su pod ciradama i najlonima otišla truckajući se u traktorskim prikolicama.
Vječno za slobodu kosti ostavljali. Za uzvrat mrve dobijali...
Kažu da kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Trebat će još dosta snjegova pasti pomješanih sa hladnim kišama da se sagleda što se to nama kao narodu dogodilo.
Ali opet,ne treba sve shvaćati tako tragično. Nećemo kukati. Naučili smo mi na borbu. Vijekovima.

---

Pokojna Marijana Borković, naša Bankinja (sveta joj duša bila) u zadnjem stihu svoje pjesme “Oj Krajino” kaže:
...Što nam teže, mi smo uvijek jači
Krajišniče pjevaj, a ne plači .

---

U tim kolonama, na traktorskim prikolicama došla su i djeca. I ne samo u prikolicama. Došlo ih je dosta i prije prikolica.
Došla su u Srbiju, djeca roda sokolova. Mnogo njih.
Ne volim priče kad se sa brojkama igraju, prečesto se ponavlja cifra 250.000. Da, samo u Oluji, možda ! Pa se priča ponavlja, neprestano. Brojka je velika, mnogo veća. Dvostruka struka i više.
Došla su djeca roda sokolova. Došla je mladost. Zdrava, bistra... ...
Trebali smo i trebamo jedni drugima. Trebala se krv izmješati, oplemeniti jedni druge.
Krv domaćina je malo smirila, stuknula krajišku iru i naglost. Dala Krajišnicima potrebnu staloženost.
Mi su opet Srbiji dali energiju, impulsivnost, žestinu, ubrzanje...
Naročito ravnici, “sporaćima” (kako ih zove Boško M. Bućan).
Prilike su ovakve kakve jesu. Ne mali broj Krajišnika potražio je svoju sreću diljem zemaljske kugle. Otišli su i odlaze ljudi rođeni i u Srbiji.
Prošlo je 25 godina. Neki napustiše rodni kraj kao maleni. Neki malo veći. Neki u pelenama. Neki odoše u majčinom stomaku...
Stasala su djeca roda sokoova. Milo mi ih je vidjeti. Veselim se svakom njihovom uspjehu. Svakoj sličici sa promocija dok primaju diplome.
Svačim se bave djeca što stigoše u koloni. Svagdje ih ima.
Vode svoje firme. Bave se istorijom, muzikom, sportom, kompjuterima, voze kamione.
Vrhunski su frizeri, zanatlije razne, mesari, trgovci, ugostitelji...
Profesori, pravnici, prosvjetitelji, ekonomisti, menadžeri...
Piloti, oficiri, inspektori, specijalci, milicioneri...
Inžinjeri svih sorti, arhitekti, programeri. Stomatolozi, psiholozi, veterinari, doktori, inovatori ...
Bože, kako je to lijep osjećaj. Nemjerljiv. Pričaš sa djetetom svog dobrog druga. Pamtiš je malenu, sa šnalicom u kosi, musavu. Danas je specijalista na Kliničkom centru Vojvodine. Očitava nalaze koje si joj poslao, savjetuje te...

---

Ovakvu pjesmu može napisati samo on. Bio tad s njima 6/7. august 1995. godine u Glini.
Pjeva moj bruća Ninko Kresojeviću početnom dijelu “Svemoćnog”:
Kordun / Banija ljeto Gospodnje 95.e
žene, starci, djeca - pokretne mete
ko prebita zmija vijuga kolona
vidiš li Svemoćni sa svojega trona
vidiš li zemlju crvenu od srama
čuješ li Unu što huči pred nama?
Od suze majčine i zapaljene svijeće
da li su ti svetiji bomba, kama, pištolj i krvavo raspeće?
Pošalji ILIJU nek udari gromom
pozovi SVE SVETE, ne štedi daha,
pošalji GEORGIJA da oštri koplje,
jer sve je veća i jača aždaha.
Pošalji PETKU da zagrli mi Željku
što materi se uz skute privila,
sakrij je u zoru u Goru Petrovu
reci mi Svemoćni, šta je skrivila..........ko je kriv, ko je kriv?
JOVANE KRSTITELJU, ruku promoli
poteci mirom iz sivih oblaka,
obriši suzu mome Nikoli
nije načinio ni prvoga koraka....

---

Željka... što materi se uz skute privila danas je psiholog.
Nikola... što nije načinio ni prvog koraka je stomatolog.

Bože koliko li ih je? Davor Mileve ujaka Dmitra je doktor, mašinac. Ostali on i Zoki bez ćaće Nikole Končalovića drugog dana novembra, 1991. Baš na obali rijeke koju sam gazio. Prvi je doktor u našoj familiji. Bit će ih još, ako Bog da. Predaje na Mašinskom fakultetu u Kragujevcu. Mlađi Zoran radi kao inžinjer. Digla je Mileva svoje sokolove. Sama, uz pomoć familije. Kako? To samo ona zna.

Dalibor moga brata po ujaku lekao se na ćaću Nikolu (Ninu Madžara - Račka). Zlatne ruke ima. Nacrtaj mu, napravi ti: kuhinju, spavaću, dječju sobu...Vlasnik je stolarske radione "Jela" u Rašancu (Petrovac na Mlavi). Njegova mlađa sestra Nikolina (Nina) je trgovac. Ne vidjeh bolje trgovine i ljepše složene robe na policama od njene...

Stričevi sinovi, Sinša i Ninko prvi put u Srbiju otišli su s proljeća 1992. godine, zadnjim transportnim vojnim avionom sa Željave (Bihać). Sami u Beogradu, djeca. Jedan brucoš, drugi srednjoškolac. Drugi put u Srbiju dolaze olujnog ljeta. Siniša kasni sa diplomiranjem kako bi održao i pomogao familiju u izbjeglištvu. Sina je danas čelni čovjek jedne firme ITC sektora. Nina radi u području marketinga. Bilo ga je i na radiju, pravio je dobre reklame. Piše usput pjesme i muziku. Mnogi od vas koji ovo čitaju i ne znaju da je muziku i tekst Zvezdine himne "Ponosan budi" (pjeva ju Bora Čorba) napisao upravo on.

Mileva tetke Anke odvela je u Italiju sa sobom Igora. Vozi šlepere sa kontejnerima. Bio je nešto stariji od Nevena, koji ostaje da živi sam samcijat !? Tada je išao u drugi razred frizerske škole. U to vrijeme Zemunom zveckaju debele zlatne kajle lokalnih krimosa. Kontraverzni biznismeni nose utoke zataknute za pasom. Kasnije dolazi familiji. Bez velikog znanja jezika počinje raditi. Vrhunski je frizer.

Ako vas put nanese u Beograd...Pa pođete nizbrdo Skadarskom. U početku uluce sa desne strane imaju za pojesti dobre kobaje. Uz druge mesne proizvode, radi ih Saša Gabrić, sin mog šureta. Sestru mu Miru vukao je zavičaj. Vratila se na Kordun. Odskora je, kao i mnogi naši u Njemačkoj.

Moje Kresojevićke ( i Madžarove) Ana i Nada, vireći svojim glavicama kroz prozore "Aleka" koji je bio više vučen sajlom nego što je vozio stigoše u Pančevo. Kao najveći dio djece iz familije, školovane. Rade danas u zdravstvu i sa djecom u obdaništu.
Stefan moj, nećak moj. Momčina ujakova. Nije krenuo za kolonom. Mati nije krenula za kolonom. Nije krenula da ga nebi izgubila. Godinama ga je čekala. Rođen je u tešku vremenu, olujnog augusta 1995. godine. Dan po Velikoj Gospojini, kao prvo srpsko djete rođeno u Vojniću nakon rata. Studira u Zagrebu....U ljetna predvečerja , pod lozom, rastegne svoju "Goerinni" harmoniku ujaku na uvce. Prebiru brzi prsti po dugmadi. Dugmetara samo prede . " Svilen konac" .... tanko, tanko..

Hiljade i hiljade subina djece roda sokolova. Njihove price se malo razlikuju, a opet su iste.
Dođu djeca roda sokolova u stari kraj. U gnijezda svoja. Sad se doduše malo prorjedili dolaske, ali ipak dolaze.
Sretnem ih na Korani. Mnoge znam. Neke opet prepoznajem po materi. Imaju isti biljeg, na istoj strani lica. Drugi opet ide k’o ćaća mu. Poznajem ga po hodu.

Iznova me iznenađuju. Pišu mi ponekad, pošalju poruku. Nekad i dugačko pismo. Ja sam bio uvjeren da te moje pisanije čita samo moja generacija i da to ljude mlađe od 45 godina i ne zanima.

Traže nekih slika iz našeg starog kraja. Pitaju imam li što od dokumenata, nošnji naših, starih kuća, običaja, krajiških krstača...Traže savjet kakav...

Za ne povjerovati je. Nekad pomislite da su oni izgubili potpuno vezu se Kordunom. Da malo znaju o kraju svojih predaka, svom porjeklu. Varate se. Mnogi znaju više od svojih roditelja i đedova zajedno.
Kao da ih gledam...

Te male glavice Kordun pamte kroz prašinjava stakla naradžastog “stojadina”. Dremkaju pune tibe na zadnjem sjedalu nakon babine juhe sa domaćim rezancima i pečenog pileta. Auto malo zasukuje. Raspečio se pod teretom par vreća kumpjera na pak-tregeru. Lonac auspuha zapinje za travu što raste na sredini seoskog puta. Desni žmigavac, i izlazak na glavnu cestu. Ćaća sluša prenos utakmica. Mati kroz barok frćkave kose pogledava na sokolove koje je prevario san. U Tušiloviću se već polako stvara kolona, nedjelja je. Spušta se večer. Pristaju negdje u jednoj od ulica u Kineskoj četvrti...Ili možda na Gazi, Luščiću, Grabriku... Baniji, Švarči, Sajevcu...Vuku pospanu djecu i torbe iz auta. Vraćaju se po teglice i proju zamotanu u krpu. Skidaju kumpjere sa krova "stojadina" koji odahnu. Amortizeri se naglo ispraviše.

Duboko je to u njima. Preduboko. Ukorijenjeni u zemlju roda sokolova.
Gledam ovo moje dijete roda sokolova. I sokolica je i lavica...i pile (ona bi rekla snježavo). Sve u jednom.
Nisam joj nešto naročito mogao pomoći. Možda štogod nacrtati. Jezika ne znam dobro, niti ću ga znati. Partijske knjižice nemam.
Koverte ne rade ovdje, a ne bih imao što ni staviti. Za sve se sama izborila. Tipični jarac.

Tvrdoglava k'o magarac. Uporna k'o balegar što gura onu kuglicu balege zadnjim nogama na gore, koja se štrlja vječito nazad.
Kad nešto zagrize, ne pusta dok to kraja ne išćera. Podsjeća na pit-bula.

Na zadnjoj strani lakta ima utetoviranu crnu krajišku krstaču. Onaj srednji karakteristični ukras, drveni vez. Nije velika, ali je jasna.
Na lijevoj strani rebara, pod pazuhom ima natpis ćirilicom KО ЈЕ KАО БОГ ? (Mihailo Arhangel). To je za sjećanje na đeda Mihaila.
Na lijevoj ruci lijepim pisanim slovima piše SVAKO IMA SVOJE . Uzrečica je to pokojne babe Save Gabrić iz Slavskoga Polja. U njoj je sva mudrost ovoga svijeta. Svako od nas ima svoje. Svoj put. Svoj izbor. Živi onako kao misliš da treba. Živi po svom. Nekome je dobro plavo, nekom žuto...Ne namećite nikom ništa. Živite i pustite druge da žive.
Na drugoj ruci su utetovirane rječi iz materine pjesme ... SPAVA KORDUN I SANJA...

JER U SNOVIMA SE SVE MOŽE
Radost su ta naša djeca. Velika radost.
Rastu... Rastu djeca roda sokolova. I njihova djeca.
K'o bujad.
Kad je presječete nožem, bolje se zagledajte. Vidjet ćete 4C, tocila.
Ne može se bujad zatrati...
Kordunaška bujad ... Nikad!

---

Ninko naš to svojom pjesmom ljepše kaže od mene:
RASTI, RASTI
Rasulo se sjeme
Junačkoga soja
Daleko od grude
Na četiri strane
Ne plači, Kordunu
Raste Bujad Tvoja
Mlade Bukve naše
Opet šire grane
Stasavaju Jablani
u nebo se viju
Iz oblaka oni
Pogleduju na te'
Ne tuguj, Kordunu
Vjerna srca biju
I čekaju časak
Da se Tebi vrate.
Vokalno Izbjeglički Sastav 11.Jul Ljeta Gospodnjeg 2017.

---

Rastite, ma gdje bili.
Ne dajte da vas niko gazi…
Pozdrav djeci roda sokolova
KRES