Moje svjedočenje o kući Milutina Milankovića u Dalju

Bilo je to ovako. Jednom davno, preko sedam ravnica, i još sedam ravnica, negdje 2004. godine, čini mi se da nije bila zagazila 2005, nanesoše neki putevi Čedomira Višnjića i mene u Vukovar. Možete misliti koliko je to njivā za nas iz Gornje Krajine? Pred polazak, naravno, dogovorismo se sa Đorđem Nešićem da se negdje nađemo, da prodivanimo, makar i nakratko. Riječ-dvije, onoliko koliko bude imao vremena. I tako bi.

Sretosmo se u Dalju, gdje nas Đorđe najprije odvede do crkve, a potom u kratku, turističku, turu varošicom. Onda odjednom reče: „Idemo da vam nešto pokažem“. Krenusmo polako, nogu pred nogu, do jedne rasklimane, ruševne kuće. Pomislio sam da su to ostaci ratova – šta bi drugo. Uđosmo kroz prozor, jer vratima se nije moglo prići. Pod nogama puca drača. Gazimo preko šuta do gležnjeva, preko greda i gredica, preko letava i zarđalih eksera, kroz sitno umrvljenu srču... Gledamo da nam nešto ne padne na glavu... Kakva stožina ili ostaci popucalih crepova... Da ne izginemo!

Nije nam bilo jasno zašto nas dovede u ovaj građevinski metež, među ove mokre zidove... U takvoj (ne)prilici smišljamo kako da izvučemo žive glave. Kad je vidio da nam ništa nije jasno, pomalo svečarski kaza: „Dobrodošli u kuću Milutina Milankovića“. Više nismo ni prozborili... Čovjek postane nijem odnekud iznutra... Onda, kao više za sebe, onako blag i tih, onako čovječan, prošaputa: „Valjalo bi je obnoviti“. Rasprsnu se oduševljenje... Sve pršti! Obnoviti, nego šta! A šta ćemo sa kućom Peleša u Glinu, u kojoj je na jednoj od večernjih sjedjeljki Josif Runjanin komponovao „Lijepu našu“, pa vrtićem u Vrginmostu, koji je sav od drvene građe, mogao da postane prostor za kordunašku etnološku zbirku...

Poslije prvih oduševljenja nešto, ipak, poče da nas štipa. Uvuče se u nas podmukla sumnja, kao iskušenje. Jesmo li vlasni? Hoće li biti snage?

Laknulo nam je, barem Višnjiću i meni, kad nas izvede napolje. Pod vedro nebo i pod samo jednu gredicu. Proprati nas i do „dvorišta“, koje je ustvari bilo samo jedan veliki kupinjak. Nadao sam se da na prostorima uz Dunav ne žive poskoci. Barem tako kaže i nauka.

Đorđe Brujić: Glinska srijeda

Sa tog mjesta, iz „dvorišta“, još ako krenete malo naprijed, pogled je bio sasvim drugačiji, nestvarno čist – Dunav, širok, i još širi... Bio je za mene ljepši i od Bodenskog jezera u predvečerje, čije su me boje omamljivale, a i danas mi se još, ponekad, vraćaju. Preda mnom je bilo prostranstvo preko koga pogledom nisam moga da dokučim ni drugu obalu, a kamoli „topolike sa bačke strane“.
„Kad je Dunav ovoliki, kako onda Milanković može biti mali“, dobacih, onako usput, sebi unutrašnjem.

Mnogima od vas ova priča, možda, nije zanimljiva, ali trpite, iz pristojnosti. Kažete: „Možda si se malo raspričao, raširio... Razatkao...“ Ne znam... Nije moje da sudim, a nije ni učtivo da se, tek tako, pačam u tuđa mišljenja. Znam samo jedno, a to je potka, prva ideja o obnovi kuće Milutina Milankovića potekla je od – Đorđa Nešića. Znao sam i onda da ta ideja nije iz tog vremena.... Ne vjerujem da pouzdano i on zna od koga je, i iz kojih kalendara. Kako iznova uzeh „Kroz vasionu i vekove“, pa još naiđoh na onu njegovu krajnju priču – sjećate se, onu o očinskom domu, osjetih da sam ove riječi sa nekim morao da podijelim. Zato ne zamjerite. Čak ni kazano nije od mene!

Šta se poslije dešavalo, ne znam. Mene je proviđenje vratilo tamo gdje sam i i prije bio, a njih dvojicu, srećom, ostavilo tamo gdje je i trebalo da ostanu. Kako su tekli razgovori, dogovori, građevinski radovi, i svemu ono što prethodi početku i kraju ovakvog poduhvata, nisam, i ne mogu biti svjedokom.

Problem pripovijedanja

U Hrvatskoj, pa samim tim ni u Dalju, nisam bio malne dvadeset godina, tako da „novu“ kuću još nisao ošacovao. Osim na fotografijama. A nije da ne bih volio... Lijepa je... Zaista lijepa...

Poslije, jedva živi – što od straha, što od ljepote – otiđosmo do Vukovara. U jedan od restorana na crti Dunava odakle smo najbolje mogli vidjeti rijeku i tegljače. Popio je ko je šta popio, pa se onda u predvečerje i rastasmo. Višnjić i ja nekom starom „škodom felicijom – karavan“ krenusmo u Zagreb, a Nešić kući, kod svojih, u Bijelo Brdo.

Sada, dok ponovo prelistavam „Vasionu i vekove“, i dok mi se promaljaju sličice, shvatam da iza ove priče ne stoje samo ni Milanković, ni Nešić, ni Nešićeva poezija, ni otac Miloš Vesin... Ima tu nečeg nesaznatnog.

Cilj mi je, dakle, bio da kažem ovo što ću reću u samo jednoj rečenici – onu prvu ideju, onu prvu snježnu, onu česticu leda, koja je pokrenula lavinu, zanjihao je Đorđe Nešić.

Svaka kasnija pomoć, makar to bila i lijepa riječ, sigurno je bila od koristi majstorima.

Đorđe Brujić

Kulturni i znanstveni centar "Milutin Milanković"