Miloš Kordić: Besjeda o antologiji ojkače Pjevaj, ori, prozore otvori Nenada Grujičića, na predstavlјanju u Biblioteci grada Beograda, 14. 12. 2017. godine
Miloš Kordić
Miloš Kordić
Ovdje sam da prozborim koju o antologiji Pjevaj, ori, prozore otvori, s podnaslovom Krajiške ojkače, izuzetno dragocjenoj knjizi Nenada Grujičića. Ojkače je Grujičić, književnik, antologičar, izuzetan kulturni pregalac, i sam vrstan njihov pjevač, u šta sam imao radosne prilike da se uvjerim, sabrao, pogovor i bilјeške im napisao.

Ovo je nova Grujičićeva knjiga krajiške ojkače. Prva je Ojkača, izašla u ne znam ni koliko izdanja. Grujičić je u ovu knjigu srčano simboličkog, podsticajnog naslova – Pjevaj, ori, prozore otvori – sabrao 2.000 ojkača. Dvije hilјade cvjetova čuvarkuća srpske istorije, vječnih ratovanja – uvijek većma za druge nego za sebe. Dvije hilјade čuvarkuća tradicije, vjere, zborovanja i saborovanja, kulture uopšte, ali i kulture slobodarstva, lјubavi, erotike, nade, bola, žalosti, tuge, kulture krajiških porodičnih zadruga i bezbrojnih vidova savremenijih porodičnih odnosa, kulture i najtežeg fizičkog rada a ojkačom prevođene u kulturu radosti tog rada – sjetimo se samo žetve, kopanja kukuruza, kosidbe... kad se uz njega, taj rad, i poslije njega zapjeva ojkača. Pa se sjetimo perušanja, čijanja perja, tkanja, prela i uopšte okuplјanja... kad se takođe bez ojkače to nije moglo ni zamisliti. Ovdje su dvije hilјade čuvarkuća, dvije hilјade svjedočanstava svega što je rađalo, pronosilo i čuvalo život srpskog naroda po vjetrometinama prostora srpskih krajišta (i s jedne i sa druge strane rijeka Une, Save, Dunava, Drine...), i sa panonskih, dinarskih, starohercegovačih, srpskodalmatinskih... prostora.

Grujičićeva knjiga jedno je od onih lјekovitih vrela srpske narodne književnosti koje je izvrelo u vrijeme, moglo bi se i tako reći, kad mu vrijeme nije. U vreme nesigurno, kako je Zoran Gluščević naslovio, jedne davne godine, antologiju srpske poezije inspirisanu freskama. A u to vječno srpsko vreme nesigurno rađala se i ojkača. Kao još jedna neponovlјivo autohtona srpska freska.
I, evo je ovdje – žive. Znači, duboko je u nama živjela i preživjela nebrojene pogrome, blјeskove i oluje. Zahvalјujući i ovakvim pregaocima, sakuplјačima i tumačima kakav je i Nenad Grujičić.

U pogovoru i bilјeškama, Grujičić jasno, stručno i izdašno objašnjava najranije izvore krajiške ojkače, njene tokove, njene rukavce. Te bistre vode srpskog jezika i mudrosti što izviru i iz njenih i sastrance ulivajućih vreoca.

Uz pozdrav ovoj knjizi, zahvalan sam Nenadu što u pogovoru navodi, između ostalog, i nešto od onoga skromnog što sam i sam pisao o ojkači, a iz moje knjige Azbučnik sela Komogovine. Jer ojkača se ni u snu nije mogla zaobići, kad je i moje rodno selo u pitanju. A navod je slijedeći:

"Ojkača – neprocjenjiva vrijednost Komogovine, Banije, srpskoga naroda Krajine. I Krajine s one, desne strane Une, naravno. Ojkača je bila med pjesme komogovlјanske. Ojkačom je počinjao život svakog djeteta... Često sam se borio sa onima koji su potcjenjivali ojkaču kao nešto primitivno, nešto što se može lako naučiti i pjevati, kao nešto selјačko. Ali su se varali. Jer jedna od najlјepših tajni ojkače i jeste u tome što misli svako da je nju pjevati lako."

Zatim su tu i imena mojih Komogovlјana. Imena koja su ušla u ogromnu rijeku ovdje navedenih imena sa svih krajiških ojkačkih prostranstava.

Zaista ogroman trud, ogromna usredsređenost da se to sabere, složi, objasni.

U ovoj zlatnoj knjizi ojkače nije sa Banije prisutna samo moja Komogovina, nego je ovdje i more ojkačom opjesmenjene Banije. Više od trideset ojkača je sa Banije, o Baniji. A koliko je tek imena onih koji su pomagali autoru u prikuplјanju ojkača! I po sjećanju ili iz zapisa navodili imena onih koji su u neka davna i u novija vremena pjevali ojkaču, a neki je i zapisivali... Milina za čitati i lijepo za slušatiti. A ja još velim:

Pitaju me odakle si, seko?
Sa Banije, to nije daleko.

Sve ovo govorim kao neko ko je rastao sa ojkačom i uz ojkaču. Ko je zapamtio i njenu zagonetnu zvjezdanu lјepotu. Pa evo i triju dvostihova ojkača koje, između mnogih, pamtim, kojih se rado sjećam:

Sedam, osam do devet vagona,
ne dolazi, dragi, bez bombona.

Moj se dragi u autu voza,
a ja jadna u šumi kod koza.

Trune, vene dudovo kor'jenje,
trune vene ko j' volio mene.

Kod ovog poslјednjeg dvostiha (njegov prvi stih je i u ovoj knjizi), drugi stih razlikuje se od drugog stiha Nenadove ojkače, koji glasi: K'o što draga kad ne vidi mene. Takvih, drugačijih stihova i njihovih slika u ovim je ojkačama nebrojeno. Što dokazuje čvrsto ožilјenu rodoslovnu vezanost našeg naroda, uprkos njegovim vječnim seobničkim, prognaničkim sudbinama i usudima koji su rađali i takvu izvornu umjetnost kao što je ojkača. A ona se pronosila, širila i čuvala po čitavim tragičnim, slobodarskim prostorima nikad duhom klonulog naroda. Naprotiv. Jer da nije tako, danas ni ove antologije ne bi bilo.

Ne ulazim ovdje u bilo kakvu stručnu raspravu o pitanju bećarca i ojkače. Grujičić to detalјno obrazlaže u tekstu u drugom dijelu knjige, pod naslovom Fenomen deseteračkog rimovanog dvostiha u srpskoj narodnoj poeziji. I detalјno navodi i ono sa čime se i one sa kojima se slaže ili ne slaže. Kao što uvjerlјivo iznosi i ono do čega je on došao u istraživanjima ojkače. Ojkače raznoimenske, raznosadržajne, bogato svim jezičkim dragulјima ukrašene. U čemu se i rime izvijaju do same vrhunske virtuoznosti – kako na kraju stihova tako, čak i virtuoznije, unutar pojedinih stihova.

Nenad Grujičić, dobitnik ovogodišnje nagrade "Sava Mrkalj" za antologiju krajiških ojkača ''Pjevaj, ori, prozore otvori''
Nenad Grujičić, dobitnik ovogodišnje nagrade "Sava Mrkalj" za antologiju krajiških ojkača ''Pjevaj, ori, prozore otvori''
Prilikom predstavlјanja šestog izdanja Grujičićeve knjige Ojkača (Novi Sad, 2011), profesor doktor Slavica Garonja Radovanac, koja je neumorni istraživač i vrstan tumač naše krajiške književnosti, i ojkače, naravno, i sama značajan pisac, a koja je, obraćajući se besjedom, objavlјenom kasnije i u njenoj knjizi Srpska književna Krajina, Od baštine do egzodusa (Novi Sad, 2015), rekla da smo mišlјenja da su bećarac i ojkača ista pjesma, za razliku od Grujičića koji u predgovoru toj knjizi tvrdi da su to različite pjesme... Bez želјe da prosuđujem bilo šta ozbilјnije o tome, jer o tome detalјno Grujičić ovdje piše, jer to je široko, neistraženo polјe bogatih usjeva, zasijavanih još od vremena prije vremena života i rada moga dragog, pametnog i vrijednog zemlјaka Nikole Begovića pa do današnjih dana, ipak ću dobronamjerno reći slijedeće: bećarcem smo u Komogovini zvali isklјučivo sviranje i pjevanje ojkače uz tambure (i sam sam dugo i svirao i kako sam znao tako i pjevao). I tu nije bilo rodne ravnopravnosti, kako je to danas popularno reći – naše žene nisu svirale u tambure pa su muškarci, u duhu krajiške patrijarhalne tradicije, mogli da pjevaju ženama i o ženama šta su htjeli i znali. A bogami su na licu mjesta svašta izmišlјali i spjevavali.

I drugo, kad je o bećarcu riječ: bećarac je bio i ples, i to veoma popularan ples. Blizak svinku, a nije bio svink. Igrao se: i samo uza svirku tambura, ali i uz sviranje i pjevanje ojkače.

Ojkača se pjevala mnogo češće bez tambura. Bilo je više načina njenog pjevanja – i po ritmu i po modalitetima, a prepoznavalo se i po ojkačama koje su se u svakom selu, u gotovo svakom zaselku drugačije pjevale – i često s različitim refrenima. Pjevale su se u grupama, solo, uz dvožice i posebno u kolu. E, tu su žene bile ravnopravne pa su slobodno otjevavale muškim pjevačima, s kolovođom na čelu, a ove ojkače navodim iz Nenadove knjige:

Oj, garava, gdje si bila prije,
dok se lola oženio nije.

a one njima:

Moj dragane, u čabar si prn'o,
drugi mi je oranje pobrno.

ili:

Moj dragane, bi li malo moje,
crne kreme za cipele svoje?

I još nešto, svirku bećarca počinjali smo gotovo po pravilu ovim dvostihom, kao himnom:

Oj, bećarac, plete ti se lanac,
nek se plete, bećar nije d'jete.

O kakvom se tu lancu radi, može neko da pita. A ja velim: E, pa to je to. To je ta slika, ta mudrost narodnog pjevača. To je taj srpski ojkački nadrealizam. Dok je d'jete izgubilo glas i. Jer da ga je zadržalo, onda bi to bio jedanaesterac a ne deseterac. Što je ovdje samo jedan sitan primjer. Dok bezbrojne takve primjere autor zaista stručno objašnjava.

I da kažem da sam saglasan i oko objašnjenja barabe i bećara. Baraba jeste onaj vileniji, nagliji, zločestiji, pa čak i alkoholu i tučama skloniji. Dok je bećar uvijek onaj koji je vragolan oko cura, sa curama, šalјivdžija, preldžija i druževan ojkadžija.
Ono što je kod naše ojkače svaku mladost posebno interesovalo, posebno u vrijeme ulaska u pubertet, u njemu samom, pa i kasnije, bila je ta ogromna količna erotike. Naime, u ta davna vremena, kad se rađala ojkača, kao i dugo poslije Drugog svjetskog rata, nije bilo novina sa sličicama ni golišavih ni golih žena, nije bilo Čika, Ilustrovane Politike, Starta... Ostali su jedino lјubav, mašta, želјa, žudnja, snovi, igre, kola, natpjevavanja, dalјina sa ratišta, sa graničnih krajiških čardaka, iz vojski, sa globuskih dalјina... iz njih se rađala ojkača erotike. A može i obrnuto: erotika ojkače. Izvirala je ona najprije iz pritajene slobode radoznalosti, da bi se tokom izrastanja granala u slobodu takozvanog otvorenog jezika, sa ovakvim slikama kao u dvostihovima ove knjige:

Curica se brčkala u vodi,
vidi joj se – bože oslobodi!

ili:

U mog ćaće poderane gaće
na guzici, iduć' komšinici.

Nego, daleke jedne godine razgovaram sa starcem Stojanom Borojevićem, iz Borojevića, koji je išao u isti razred Pučke škole u Mečenčanima, na Baniji, sa jednim od najvećih jugoslovenskih karikaturista – Pjerom Križanićem, čija je majka iz Mečenčana i gdje je Pjer proveo dio djetinjstva. Djed Stojan mi ispriča i priču o našoj ojkači, koju je i on dobro pjevao. I reče da je mnogo ojkače vidio zapisane u nekakvoj staroj svesci svog narednika. I da je tu svega i svačega bilo. I da su sve te pjesmice bile u desetercu. Na šta se ja kod riječi deseterac sav zabezeknu. I poče on meni da objašnjava kako je govor kod Srba veoma usko povezan s prstima. Imaš deset prsta, parafrazim njegove riječi, pa kad brojiš, i u sebi i naglas, ispružaš prste. A tako i kad govoriš, deklamuješ, pjevaš – ispružaš i ruke i na njima prste. Prsti ti prate riječi, u svakoj zastaju i upozoravaju te da paziš kako i kuda te glasovi u riječi vode i dokle mogu da te dovedu. A uvijek se desi da te dovedu na pravo mjesto tvoga jezika... Gdje moraš da zastaneš, da predahneš... Tako da se sve završi na broju deset. Kao što se od deset prsta ponovo i počinje.

Ne, neću dalјe o desetercu. Osim što ću samo reći da je i naša veličanstvena epska narodna pjesma Smrt majke Jugovića takođe je u desetercu. A kažu da je zapisana u selu Moštanici, na našoj Baniji... Eto, samo da pomenem.

Dakle, ojkača možda i nije fenomen. A ako jeste fenomen, onda je i naš život s njom i u njoj – fenomen.

Ipak, najvećma je ona naš identitet. Ona smo mi od početka do kraja života. Jer nam je i darovana za život. A i mi smo svojim životom i trajanjem darovali i njoj život.

Stoga još jednom hvala Nenadu Grujičiću koji nam je podario ovu knjigu koja će nastaviti da nas i ojkačom čuva. I da se na njenim lјekovitim izvorima napajaju oni koji će je nastavlјati, istraživati, pojati.

I sad je red da ovo slovo završim s ova dva dvostiha iz Grujičićeve antologije – prvi je:

Jorgovane u Baniji mojoj,
šalјi miris izbjeglici svojoj.

i drugi, koji mi sad najviše liči i priliči:

Bećar bio, pa sam ostario,
sad me stara ne vole bećara.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc