ŽENSKA NOŠNJA
Žene Korduna sa pravom su ponosne na svoju bogatu i šaroliku nošnju, koja je rađena sa mnogo ljubavi i truda.
Sastojala se od roklji koje su bile široke (na "falte"), od podroklji koje su se nosile ispod , košuljica ili bluze.
Zatim, tu je i pregača koja se nosila preko košulje i to sa zadnje strane tijela, dok je napred bio vertun (kecelja).
Pregača je imala ukrase i to srmu, pa perlin (perlice raznih boja, nanizane na konjsku strunu).
Perlin je imao obično od 4 do 20 nanizanih struna.
Starije žene su nosile pregače sa manje struna, ali i te perlice su bile raznobojne. Pregača se završavala sa resama.
Rese idu od pojasa i one su od vune, kao i pojas na kome stoje.
Košulja je bila od jednog dijela (kao haljina, a bilo je dugih i kratkih). Kratka košulja se nosila na rokljama.
Oko struka se nosio pojas, koji se tkao od vune. Kad se nose roklje, onda se nije nosio pojas, jer su roklje imale svoj svitnjak.
Zimi se nosila aljica (vesta na kopčanje), a ako je bilo hladno, preko aljice se nosio kožun, odnosno zobun.
Kaput se nije nosio, a umjesto njega nosila se aljina (kao kaput trofrtaljac). Aljina se izradjivala od vune, a nakon toga se nosila na "valjanje" (da bude deblja , gusća i jača). Aljina se farbala u crno, bilo da je za starije ili mlađe.
Tamo gdje se "valjalo", tamo se obično i farbalo. Odjeća se radi "valjanja" nosila u Slunj.
Na nogama su žene nosile pletene čarape do koljena, a ljeti kraće čarape, također od vune, tzv. "štucline".
Ko je bio imućniji kupovao je "rudnicu" (finu vunu) i od toga pleo čarape (muške i ženske). Od obuće su žene nosile opanke od kože sa širim popeticama, a te su opanke zvali cipelaši. Cipele su se nosile samo u zbor.
NOŠNJE SA ŽUMBERKA gotovo iste kao na Kordunu, tako da se može govoriti o istoj skupini oko 1895. godine
Na glavi se nosio rubac (marama). Cure su nosile obično u boji i šarene, dok su žene nosile "povezače." (uvijek je bijele boje).
Ako žensko na glavi nosi povezaču to je znak da je udana.
U nekim djelovima Korduna ukrašena je bila svilenim trakama, "partama" u bojama srpske trobojke.
Na povezaču se pričvršćavala malom ikonicom Svetog Nikole ( među ostalom i zaštitnikom žena), kao i ikonicom Svete Petke.
Tu vrstu ukrasa na povezači nosila je žena (mlada"mlada") tri mjeseca po udaji a ponegdje di rođenja prvog djeteta.
Obavezni dio ženske nošnje pogotovo za vreme odlaska na zborove ili druge svečanosti su bili dukati nanizani na trake.
MUŠKA NOŠNJA
Muška nošnja, je isto tako bogata i šarolika kao i ženska nošnja.
Muškarci su nosili košulju, do dužine iznad koljena, koja je izrađivana od tkanog platna, sa dugačkim rukavima.
Imala je kragnu, a do prsa je bila prosječena, tj. imala je "napravu".
Preko košulje se nosio crni "lajbec" (prsluk), a po zimi "maja" (džemper) od vune.
Najinteresantniji dio muške narodne nošnje je svakako ćemer (po čemu se posebno prepoznaje nošnja Korduna) , širi kožni pojas, za kog su se ranije za vrijeme Vojne Krajine zaticale kubure kremenjače i jatagan (borbeni povijeni dugi nož).
Kasnije služio kao "šajtov" za novce ili mjesto gdje se spremao duvan i slično. Ukrašen je sitnim zakovicama i "suvim" pečatima, a ivice prošivene šivačem, obično u nijansama srpske trobojke.
Na nekim ćemerima da se još osim "suvih" pečata i ukrasnih pulija i prošiva vidjeti razne ukrasne "rese". Na prijašnjim ćemerima (podoašnjacima) služili su za kačenje opreme i mjerica za barut.
Nakon ukidanja Vojne Krajine ćemer se smanjuje i dobiva " mirnodopsku" funkciju.
Kad bi se plesalo kolo cure bi se vatale momcima za te alke jer tjelesni kontakt smatran nedostojnim.
Povezuje se na boku obično sa dva reda remenčića. Poneki ćemer ima i tanji kaiš koji ide preko jednog ramena, jer se s njim lakše nosi.
Gaće su također rađene od tkanog platna sa ukrasima (sa gužvom i resama) i uvjek su bile bjele boje. Košulja i gaće se nisu nikada farbali. Za hladnijeg vremena nosile su se čojane hlače, koje su na bedrama imale karakteristične vezove, obicno u boji zlata.
Na nogama je muškarac nosio kožne opanke i kratke pletene čarape, a zimi čarape do koljena i čizme (cokule).
Muški su na glavi obično ljeti nosili crne šešire, ili kako se to na Kordunu kaze "škrljake ili škriljake." Zimi se nosila kožna "ćubara" ili u nekih krajevima Korduna su je zvali "šubara."
ĆEMER detalj prednjeg dijela
MATERIJALI I NAČIN IZRADE
Sve do II. svijetskog rata svako domaćinstvo je proizvodilo skoro cjelokupnu odjeću, a neko i obuću za svoje članove.
Odjeća se pravila od konoplje i ketena (lana), a toplija odjeća za zimu od sukna, "valjane" vune.
Kad konoplja sazori, čupa se i odnosi na vodu (Korana, Glina, Radonja, Trepča, Utinja) gdje se potapa u vodu i kiseli 4-5 dana, a ako su zrelije to je trajalo i 6-7 dana ( u našim krajevima kiseljenje konoplje se moglo vidjeti do polovice šezdesetih godina).
Kad se konoplje dovoljno nakiseli, vadi se iz vode i rašire se u kupove pokraj vode da se suše. Nakon toga se voze kući i pripremaju za stupanje.
Stupa je bila naprava za pripremu konoplje ili lana da bi se iz njih vuklo platno.
To je bila samo prva faza u pripremi vlakna. Stupa je pravljena od drvenih greda i imala je "čeljusti" i to donje koje su stajale i gornje pokretne.
Kad se između "čeljusti" ubaci konoplja, onaj ko radi na stupi pritiska nogom gornju stranu stupe, koja svojom težinom lomi strukove konoplje.
Onaj ko ubacuje konoplju u stupu, pri svakom otvaranju "čeljusti" povlači strukove konoplje, dok po čitavoj dužini ne prođu kroz stupu.
Kako se to dosta brzo radi, onaj ko ubacuje konoplju, mora biti pažljiv i vješt, da mu slučajno stupa nebi zahvatila ruku.
Da bi se iz vlakana izbacio "pozder" (ostatak konoplje), koristila se "mavača" (nešto kao veliki drveni nož).
Nakon toga dobijena vlakna, koja se zovu kuđelja, obrađuju se na "grebencu" ( neka vrsta većeg česlja ili četke).
Ono što otpadne nakon obrade na grebencu, služi za tkanje plata, vreća za mlin, torbi i sl. Naravno, prije toga se isprede.
Fina vlakna koja se dobiju na grebencu služe za izradu platna za odjeću (košulje, gaće).
Ta vlakna se zovu još i "povjesmo".
Gruba vlakna koja otpadnu na grebencu (kuđelja), nakon što se ispredu, "bjele" se tako što se iskuvavaju u "cijeđi" (voda u kojoj je prokuvan pepeo), a nakon toga se stavljaju na sunce, da bi jos bolje pobjelila.
Djelimično korišten materijal iz “Simpozija o Petrovoj gori, Topusko 1969 godine”- Stanko Opačić - Ćanica
TRANSFORMACIJA NARODNE NOŠNJE KORDUNA KROZ VRIJEME
1. Period seoba i nastanjenje područja Korduna pa do Prvoga Svjetskoga rata.
Od vremna velikih seoba (za napomenu, već 1521. godine je Žumberak naseljen) naseljavanja područja Korduna pa do ukinuća Vojne Krajine 1881. godine (ugrubo do početka Prvoga svjetskoga rata), nije se značajnije mjenjala narodna nošnja stanovnika Korduna.
Ženska nošnja je je tipična nošnja dinarskog i hercegovackog podneblja (djelimično i crnogorskog- Stara Hercegovina) crvena toka na glavi sa rubcem preko, duga pregača sa resama, dugi prsluk-zubun, košulja dugih proširenih rukava...).
Nošnja govori dosta o našim seobama i našem porijeklu, i otkud smo ustvari došli.
Takvu nošnju za potrebe Etnografske izložbe 1867. godine odnio je u St. Petersburg (Rusija) prota Nikola Begović.
On je autor poznate knjige "Život i običaji Srba graničara".
Uz ovu staru žensku nošnju odnesena je na spomenutu izložbu i jedna krajiška crvena serežanska kabanica...
Elemente te stare nošnje koje su žene nosile nekad na Kordunu, možete vidjeti još uvijek kod folklornih grupa iz Bosanskog Petrovca, Glamoča....djelimično i u (staroj) Hercegovini, pa i u Crnoj Gori.
ANKA MIHAJLOVĆ Kljaićevo
Muška nošnja je zadržala ratnički izgled, odnosno bila je "uniforma".
Najupečatljiviji detalj muške nošnje tog vremena a i kasnije je ćemer. Široki kožni pojas , ćemer (dolazi od turske riječi kemer- pojas, pas). Da se vidjeti na mnogim slikama serežana Slunjske regimnte (područje Korduna).
Po tkanom košuljcu nosio se prsluk sa tokama, alkama i ukrasnim praporcima (čest detalj na dinarskim nošnjama).
Hlače su u suklene, obično sa karakterističnim ukrasima na bedrama. Nan nogama visoke čarape i naratci.
Na nogama su nosili kožne opanke, tzv. "terkijaše" imali su terkije, duge kožne trake kojima su se opasivale i vezale oko visokih čarapa).
Na glavama su nosili povijene crvene kićanke. Za loša i hladna vremena zagrtali su se crvenim kabanicama sa kapuljačama po čemu su bili prepoznatljivi.
Anka Mihajlović će dobiti od Stanka Opačića "Ćanice" knjigu "Narodne nošnje u slikarstvu i grafici XIX. stoljeća" , gdje se nalazila ta Karasova slika.
Na osnovu nje će Anka napraviti repliku stare kordunaške nošnje. (Jedino je Anka napravila "grešku" jer je potpuno promašila šare na prsluku oko džepova i obrubica, koji su nalike šarama na pregači žene.
Ali na maloj slici to se nije ni moglo detaljnije vidjeti, kao danas kompjuterom).
Osim svoje lijepote ova nošnja ima i historijsko značenje.
Nekoliko Kordunašica vjenčalo se baš u ovoj nošnji.
2. Period između dva Svjetska rata (1918-1941)
Ženska narodna nošnja je u tom periodu pretrpjela dosta promjena. Razlozi su za to različiti. Od čisto praktičnih dnevnih razloga pa do utjecaja nove sredine...
Košauljac ima kraće i uže rukave, pregača i prsluk su kraći, izgubila se toka i sl.
Što se tiče boje nošnji ima utjecaja i koliko je kraj bogat.
Npr. Tamnije boje nošnji i sa manje ukrasa su na tzv. "bijelom" Kordunu (međurječje Mrežnice i Korane).
Kordunaš je promjenio ulogu, a time se mjenja i odjeća.
Prestaje biti graničar.
Nosi još uvijek iste hlače. Ratnički ćemer (potpašnjak) u kog su se zaticali jatagani i kubure kremenjače dobiva novu ulogu i smanjuje se. Crvenu serežansku kićanku zamjenuje isprva šubara (ćubara), a kasnije šešir (škrljak, škriljak, škiljak). Polako u upotrebu ulaze "kupovni" materijali.
3. Period od završetka Drugog Svjetskog rata pa do "Oluje" (1945-1995)
Ratovi i seobe su teški periodi za svaki narod. Osim fizičkog stradanja, stradala je narodna baščina i stvralaštvo.
Time i nošnja.
Unatoč teškim stradanjima stanovništva Korduna život se obnavlja.
Nakon Drugog Svjetskog rata nastavlja se sadnja konoplje, tka se, šije, veze se...
Novo doba i inustrijalizacija i odlazak u gradove uzima svoj danak.
Smanjuje se sadnja konoplje ili gotovo izumire. Taj period je za neku dublju analizu.
To je vrijeme našeg općeg sunovrata i gubitka identiteta, a to se sve odrazilo i na nošnju.
Kako je moguće da generacija naših baba sadi konoplju, tka, veze.., kćeri sve to isto rade, možda u manjem obimu, a na generaciji unuka to jednosravno sve staje. Tu ne možemo govoriti o postepenom nestajanju, zaboravu. Kordunašima se to dogodilo u jednoj generaciji !?
KORDUNAŠKE NOŠNJE KUD "Vuk Karadžić" Čonoplja (desni par u "staroj" nošnji)
4. Period od 1995. godine pa do današnjih dana
Ponovo dolazi do velike seobe, iz poznatih razloga.
Veći dio stanovništva je napustio Kordun, manji dio se vratio. Gubitkom sveopćeg identiteta izgubila se prepoznatljivost kroz nošnje.
Ništa nije od jučer.
U principu Kordunašica je pokrivene kose, "ubrađena", čak i u žetvi.
Već poslije onoga rata odbacuje se rubac (povezača).
Vjerojatno je u pitanju ženska sujeta, a dodouše i ne stoji svakoj ženi rubac.
Nošnje postaju blijeda kopija nekadašnjih.
Na nogama cipelice mjesto opanaka (često bapske "kope" i šlape).
Uglavnom liče na sve samo ne na Kordušice.
Bez rubaca (nose cure) i povezača (nose udane žene), narataka, pojasa, bez dukata, sa svilenim vertuna (često bez ijednog veza, cvjeta), i crnim cipelicama sa peticama više mi liče na Prigorke iz Prepuštevca, Prekrižja... !?.
Muška nošnja isto priča za sebe. Tu su ćemerići sa nekakvim nitavcima porjetko nakucanim, šeširima crnim... Više ne znaš jesmo li mi Slavonci, Slovenci, kauboji ... ?!
Ovome svemu kumuju u mnogome ljudi koji vode društva.
Mnogi će reći da je stvar u novcu.
Ima i toga, djelimično.
Niko me ne može uvjeriti da neko tko voli folklor i ige ne može za jednu zimu napraviti pojas sebi, drugu zimu isplesti naratke.
Sa rubcem na glavi i par lažnih dukata ženska nošnja dobiva savim drugi oblik.
Imao sam prilike vidjeti mnogo neuspjelih i loših replika narodnih nošnji Korduna.
Poštujem svačiji trud, al se na kraju postavlja pitanje ima li to sve smisla, jer se time nanosi i nesaglediva šteta. Uz volju svakao treba i znati nešto više o nošnjama, materijalima, historiji...
U želji da se nešto spasi mi ustvari time radimo na daljnoj razgradnji ionako već dobrano izgubljenog identiteta.
Na kraju se postavlja pitanje?
Da li je bolje da na sve padne prašina i zaborav.
Ili da pravimo neku sliku lažnog i neoriginalnig Korduna kakav nikad nije bio.
Uz to sve mi smo sami svojim ne znanjem, nemarom, nepotrebnim odbacivanjem, pomodarstvom ... nanjeli više štete nego svi naši pogromi u ratovima, kada je mnogo toga nepovratno nestalo.
Pomalo je apsurdno što se to dogodilo Kordunašima a i ostalim Krajišnicima?
Gledam samo primjer iz moje famije.
Moja majka, Kresojević Danica (rođena Madžar, 1935. u Budačkoj Rijeci) je praktično zadnja generacija Kordunašica koja je sve umjela i radila.
Od sadnje konoplje, natapanja, obrade, tkanja...
vezenja, ručnih radova.
Ja kao generacija iza znam dosta toga i pomagao sam oko natapanja i sušenja konoplje (lana), "trvenja" na stupi...
Moja kćer zna o tom, ali ništa u praktičnom smislu.
Znači mi smo u jednom kratkom periodu prekinuli nit.
Zašti se to digodilo, i kako je do toga došlo, to je za jednu dublju analizu.
ŽENSKI POJAS babe Anke Mihajlović (rađen još za vremena Vojne Krajine) detalj prednjeg dijela-kopče
Igrom sudbine, kroz poratne kolonizacije naše male "kordunaške oaze" preostale su u Kljaićevu i Čonoplji .
Ovdje treba u svakom slučaju navesti pozitivan primjer Anke Mihajlović iz Kljaićeva.
Na žalost ova Kordunašica nema nasljednika. Često se čuje da mlade to ne interesira.
Čini se da je problem u našoj i starijoj generaciji. Mlade treba znati privući raditi sa njima.
Ako nismo stvorili nasljednike, nismo stvari doveli do kraja.
To je uspjelo npr. društvu "Vuk Karadžić" iz Čonoplje, i to sve zahvaljujući pojedincima, gdje treba posebno istaći Milku Bosnić.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"