U sjećanje: Joco Kordić (Milanov), iz Komogovine (1955–2024)

Stigla je vijest, Radmili i meni, 17. juna 2024. godine, da je umro Joco Kordić. Iz Komogovine. U kojoj su, za mog, za našeg života živjela petorica muškaraca istog imena i prezimena – Joco Kordić.

Joco, zvani Šakan, otputovao je stazom do onog svijeta 1969. godine. Joco, zvani Romo, otišao je 1989. godine. Ostala su, hvala Bogu, trojica, mnogo mlađi od prethodne dvojice: od mene nešto stariji Joco Miloradov, njegov dragi sin Joco i od mene dosta mlađi Joco Milanov, Ljubin, svejedno.

A vijest je potvrdila ono čega sam se plašio: otputovao je sa ovog svijeta, izmučen, posljednjih nekoliko godina, opakom bolešću moj omiljeni fudbalski i ljudski dječak. Moj dosta bliski nećak. Moj bivši mečenčanski đak. A zvali smo ga, od rođenja: Mali Joco Milanov. Odnosno: Mali Joco Mijatin, kako smo zvali njegovog oca Milana. Ili: Mali Joco Ljubin, kako smo ga i tako, po majci, ponekad zvali.

Od onih sa kojima sam proveo najveći dio komogovljanskih – dječaštva i mladosti, u ljepoti igre koja se zove – mali fudbal: na Čečevici, u Jošiku, kod crkve Svetog Preobraženja Gospodnjeg, ili na turnirima u drugim mjestima, u svoj zasluženi mir otišli su: od mene stariji Borislav Boro Kordić, pa mlađi, a neki i dosta mlađi: Dragan Kordić (Nikolin), Dušan Dabić (Žolinski, Milanov), Jovan Ilibašić, Radomir Rade Kordić, Ilija Dabić (Milana Lel'ćevog), Milan Mirosavljević (Petrov), Dušan Dabić (Perin), Ranko Ilibašić, Zdravko Ilibašić, pa od onih koji su pristizali poslije moje, odnosno njihove generacije, oni vjerovatno još i talentovaniji, a pamtim ga – Ljuban Dabić (Radin).

Rastao je Joco (rođen 14. aprila 1955. godine) u jednoj od najdobroćudnijih i najdobroljudnijih porodica u selu. Uz oca Milana, moga dragog Mijatu, majku Ljubu, moju ne tako dalju sestru, starijeg brata Dragana, kome sam takođe predavao u školi u Mečenčanima, najtalentovanijeg golmana od svih sa kojima sam igrao mali fudbal, i babu Ljubu, sa kojom sam proveo dana i dana berući po šumama gore Šamarice kupine i divlje maline. O njima sam a da ni sam ne znam ni koliko puta ni šta sve nisam pisao. Uvijek onako, kako sam znao i umio, da bude u slikama njihove lijepe dragosti.

Ulazio je Joco u život škole, malog, a kasnije i velikog fudbala (igrao je i za Crvenu zvezdu iz Blinje) i sa nama, starijima, ali posebno sa svojim vršnjacima, ili su tu negdje, i nerazdvojnim prijateljima iz komšiluka: Čedom Dabićem, Anđelkom Kordićem, Ratkom Dmitrovićem (kasnijim vjenčanim kumom), sa Ilibašićima – Zdravkom, Vladom i Slobodanom, pa sa dječacima iz gornjeg dijela sela: Dabićima – Draškom, Nenadom, Dubravkom, pomenutim Ljubanom, Dragoljubom Trninićem (Stojanovim), Matijom Mirosavljevićem i drugima.

I moje misli o njemu, moja sjećanja na njega dišu u ovom tekstu tom čarobnom igrom – fudbalom. Kad god da se pomene Jocino ime, on mi je s loptom pred očima. I sa onim mirušnim, dobrim, krupnim crnim očima, iz kojih je vječno sipio tanan, blagotvoran smiješak.

Kad su stariji otišli „trbuhom za kruhom“: u Petrinju, Sisak, Zagreb, Beograd i ko zna kuda još, ja sam ostao i radio u Osnovnoj školi u Mečenčanima. I nedugo zatim, shvativši da je u Komogovini stasavala generacija srednjoškolaca, od kojih su većina bili moji đaci, napustio sam mečenčansku malofudbalsku ekipu i posvetio se malom fudbalu u svom rodnom selu: osnovali smo svoju, pokazaće se uskoro, veoma dobru ekipu. I kad su neki iz te ekipe počeli odlaziti, dolazili su mlađi. I među njima svoje mjesto imao je i naš Joco. Na brojnim turnirima uvodio sam ga postepeno u igru. I to – s kakvom je smirenošću i lakoćom igrao, a često sam ga (kad zbog obaveza na svojoj Vojnoj akademiji nije bilo Ranka Dabića, Uglješ'nog), i onako mršavog, a bilo ih je koji su mislili – i nejakog, stavljao na desnog beka, to je trebalo posmatrati. Pa ode naprijed, a onda se vraća, sve nogu pred nogu, ja malko podviknem (uvijek mi je kasnije bilo žao što sam se ljutio, jer kad me on pogleda onim pomenutim a neviđenom dobrotom ispunjenim crnim očima, pa se nasmiješi...), vrati se, oduzima loptu (on i Dušan Dule Dabić, Perin, trenirali su mi živce svojim driblinzima u odbrani), smiruje je, okrene protivnika na petoparcu i savršeno tačno upošljava najbolje otkrivenog saigrača.

Zbog svega toga, njegovi su ga drugari prozvali: Osim. Naoko spor, sjajan tehničar, uvijek hladan kao špricer, nikad s primjesama bilo kakve ljutnje ili prigovora.

Ekipa Komogovine u malom fudbalu, iz jedne od posljednjih šezdesetih ili prvih sedamdesetih godina prošlog vijeka, na jednom od turnira na Čečevici, u selu: stoje, slijeva na desno: Čedomir Čedo Dabić (onaj dječak koji s rukom zaklanja oči od sunca, kasniji sjajni golman seoske malofudbalske ekipe, ali i aktivni igrač velikog fudbala), Miloš Kordić, Milan Mirosavljević (Stevin), Milan Mirosavljević (Petrov), Jovan Ilibašić, Božo Šestić (tada član Rvačkog kluba „Gavrilović“ iz Petrinje), Miloš Šestić; čuče, slijeva na desno: Ranko Dabić, Ranko Ilibašić, Dragan Kordić (Rankov), Dušan Dabić (Pere Ružčinog) i Joco Kordić (Milanov)
Sjećam se da smo jednog ljeta, na našoj Čečevici (ledina, državna zajednica pored rijeke Sunje), gdje smo uredili malofudbalsko igralište, igrali i na male goliće – trojica protiv trojice. Jednu trojicu činili smo Joco, moj sinovac Anđelko i ja. I nikad nas niko nije uspio da pobijedi. Bila je milina igrati s njima. Sjećam se kad je jednom Dragan Kordić (Rankov), koji je igrao za Nogometni klub „Gavrilović“ iz Petrinje, i bio sjajan igrač u toj našoj malofudbalskoj ekipi sela, rekao, ljut na svoje saigrače, poslije jedne takve, na male goliće izgubljene utamice: „Neću više da igram protiv njih – njih niko ne može da pobijedi!“

Kasnije je Joco završio školu za električara, oženio se, sa suprugom Mirom stekao i dvojicu sinova: Miroslava i Vladimira. „Oluja“ ih je otjerala u izbjeglištvo, u Srbiji. Odakle su se vratili u selo.

Joco: dječak, dečkić, dečko. I uvijek je iz njegovog nježnog, naoko krhkog tijela zračila posebna tihost, toplina i beskrajna ljepota najtananije ljudskosti.

A onda – bolest. I teška, mukotrpna ali hrabra borba s njom. S tom bolesti. Borilo se dokle se i koliko se moglo.

I sad ga vidim, a često smo se dopisivali preko tih mreža (uključena je moja žena), kako odnekud posmatra onu istu Čečevicu, one iste nebrojene i svakakve, i stare i novije fudbalske lopte.

Vidim u njegovim očima sve one oči koje je on volio i koje su njega voljele.

Volio sam Jocu Kordića kao onoga koga se nije moglo drugačije nego beskrajno voljeti.

Neka mu je laka zemlja komogovljanska, banijska, kojom je svojom neizmjernom dobrotom radosno hodao.

Miloš Kordić