Foto: YouTube snimak ekrana
„ Bukvin gaj“ je moj „kvart“. Tu sam rođen, tu sam rastao.
Vole se „mještani“ pomalo sprdati sa ovim krajem Vojnića, al imali smo ono što niko nije imao. Imali smo moto cross stazu!
Bješe negdje sam kraj oktobra 1966. godine. Žuta jesen već pomalo smjenjuje kišno sivilo. Kukuruzi su obrani, poljoprivredni radovi se privode kraju.
Vraćam se kući iz škole, kad tamo iz gaja čuje se buka motora. Isprva pomislih da netko ruši drva onim teškim motornim pilama koje su tek tih godina ušle u upotrebu. Baba mi reče da to nisu motorke, već trkaći motori.
Bacam torbu sa leđa, jelo osta na stolu.
Otrčah u Bukvin gaj.
Leno Šoštarić i Jura Kladušan „markiraju“ stazu na kojoj će se za dvije sedmice voziti trka moto cross reprezentacija Hrvatske i Slovenije.
Ideja da se u Bukvinom gaju uredi moto cross staza potekla je od Borisa Grudena, sudca u Vojniću. Mislim da je on bio porijeklom Slovenac, a imao je poznanstva sa ljudima iz moto sporta.
Boris razgovara sa vozačima i tehničkim licima iz AMD "Karlovac". Tu je kraj njega „tehniko“, čovjek za sve Španović Bogdan „Bokica“, službenik u općinskoj pisarnici.
Moj đed Ninko i još nekolicina seljana su „tehnička služba“.
Čudim se što vidim đeda među motorima, al općinski sudac je tu.
Uređiju se „vrata“ na stazama, krči se kupina, prosjeca se nisko raslinje gdje je potrebno, ukopava se start-mašina...
Na dvjema „ČZ“- etkama 250 ccm su Leonard Šoštarić poznatiji pod svojim nadimkom „Leno“ i njegov klupski drug iz AMD „Karlovac“ Jura Kladušan.
Nisam imao prilike nikad do tada vidjeti ih uživo.
Sve što sam o njima znao dolazilo je od naših iz Karlovca. Pričali su o nekom „Leni“, o motorima koji jurcaju tamo po kraju „Šanca“, uz Ruski put.
Leno će ostati upamćen kao jedan od najboljih vozača Jugoslavije svog vremena.
Bio je sedemerostruki prvak države i četri puta viceprvak.
Jura Kladušan bio darovit vozač, ali vječno u Leninoj sjeni.
AMSH je početkom šezdesetih godina uvezao iz Čehoslovačke 20 motora „Jawa“ i „ČZ“. Iz te kvote nekoliko motora je zapalo i Karlovčane i tako je sve počelo.
Do 1967. godine su se trke vozile u „Šancu“, a kasnije se prešlo podno starog grada Dubovac, na jednu od najatraktivnijih moto cross staza u Evropi, pa i u svijetu.
To su bile zlatne godine moto crossa u Karlovcu.
Na stazu koja se nalazila na Slunjskim brdima sele se 1975. godine, ali ona nikad nije do kraja „saživjela“.
To vrijeme će izbaciti dva dobra karlovačka vozača Slavka Baršića i kasnije Željka Zorića.
Naša staza „ Bukvin gaj“ tih godina bila je jedina van Karlovca.
Na njoj su se vozile trke jeseni 1966, 1967, 1968 i 1969. godine.
U to vrijeme osim spomenutih čehoslovačkih motora „ČZ“ i „Jawa“ gotovo da i nije bilo drugih marki.
Zadnjih godina će se u „Bukvinom gaju“ pojaviti poneki „Maico“ i „Bultaco“. To je vrijeme kad nije bilo prisutnih dominantnih japanskih marki: „Yamaha“, “Honda“, „ Kawasaki“ i „Suzuki“, niti čuvenih evropskih marki koje su im mogle konkurirati, švedske “Husqvarne“, austrijskog „KTM“-a, talijanskih "Gilere" i "Caggive". Osim karlovačkih vozača „Lene“ Šoštarića i Jure Kladušana pamtim dobro Vladu Šameca (AMD „Zabok“), Anderja Ahačića (AMD „Sveučilište“ Zagreb), Pavla Bučara (AMD "Savski Marof"), Rudolfa Špoljara, braću Milka i Stanka Vesenjaka (AMD „Orahova Vas“), nadolazeću zvijezdu Jožu Zupina ( AMD „Tržič“ ) i mnoge druge.
Na žalost te trke nisu iskorištene da moto cross tu i saživi.
Osim Nenada Trbojevića „Periše“ iz Vojišnice ne znam nikog iz našeg kraja da se ozbiljnije bavio ovim sportom.
Trbojević je vozio ako se dobro sjećam za AMK „Jedinstvo“ iz Bihaća i za neke druge klubove.
Moja kuća je bila zadnja u ulici i tu je skretao put koji je vodio prema moto cross stazi „Bukvin gaj“.
Tim je bila preodređena za sve vrste pomoći prilikom organizacije trka.
Španović Bogdanu „Bokici“ sam morao uvijek pomagati na dan trka. Moj zadatak je bio prefarbati tamno zelenom bojom ovalne limene pločice koje su bile pričvršćene na bočnim stranama motora, u blizini zadnjih amortizera i napred između ručki governala.
Kasnije je na tamno zelenu podlogu bijelom bojom ispisivan startni broj. Taj dio posla je kasnije odrađivao „Bokica“.
Petak i subotu pred trku karlovački vozači koristili su za trening, tako da su motori ostavljani kod nas u sjeniku, što je mene kao dijete posebno veselilo. Vozači bi dolazili ranom zorom, još po mraku.
Obično su prvi dolazli Slovenci, braća Stanko i Milko Vesenjak, vozači AMD „Orahova Vas“ iz istimenog pohorskog sela u blizini Maribora. S njima sam se i upoznao na prvoj utrci.
Donio sam od kuće Milku neki svoj dobro naoštren „turski“ nožić da produbi ripne na zadnjem točku.
Njih dva su dolazila prvih godina s nekakvim starim drkljavim „IMV“-ovim kombijem, a kasnije su motore vozili na prikolici koje je vukla „Škoda“.
Bilo je to vrijeme velikog amaterizma i ljubavi prema sportu.
Pričali su da su neki makedonski vozači danima putovali teretnim vagonima u kojima su se vozili zajedno sa motorima samo da dođu odvesti trku u Karlovcu.
Motori, motori....mooo-tttooo-rrriiiiii (4) .......... MOTO CROSS STAZA „BUKVIN GAJ“ - VOJNIĆ „ Bukvin gaj“ je moj...
Posted by Željko Kresojević on Sunday, May 29, 2016
Mislim da je moto cross staza „Bukvin gaj“ po mnogu čemu bila jedinstvena. Smještena je bila u potpunom zelenilu između dva bukova gaja, koju su se danas gotovo spojili.
Kao malo koja staza ova je bila potpuno pregledna.
Kompletna staza je bila vidljiva za gledaoce koji su bili smješteni sa druge strane kanala-potoka Kupljenčica, prema Kolariću.
Start trke bio je na ravnom dijelu livade uz sam kanal kod kupališta. Tamo je ukopavana svake jeseni startna rampa.
Naknon što se izvezu krugovi za zagrijavanje, motori polako prilaze mjestima za start. Veliku buku spotrtskih mašina na samom startu pojačavala je i jeka same šume.
Nakon što trka krene nakon dugog uvodnog ravnog djela vozači se primiču velikoj lokvi koju čini naplav šumskog potoka.
Tko od vozača sa gornje strane uspije proći tu prirodnu prepreku taj već dobiva na razlici u samom početku trke. Mnogi su znali ostati zaglibljeni u blatu, gasile su im se mašine...
Tu prvu prepreku je često znao prvi proći lukavi Zagorac, Vlado Šamec.
Kasnije staza vijuga kroz uzak prolaz nakon lokve uz „Sječu“ preko prirodnih prepreka, što naši rekli „obala“. Taj dio staze je veoma zanimljiv, vozači su u penjajnu i često u skokovima. Poslije strme doline staza se ponovo penje, ide bilom brda i onada se vijugavim serpentinama spusta prema startu.
Na tom dijelu imaju tri prirodne „letionice“, prava atrakcija za mnogbrojnu publiku koja se znala okupiti u velikom broju.
Naročito su bili atraktivni skokovi preko zadnje „obale“.
Dva puta je trku osvajao „Leno“ Šoštarić, koji je ovu stazu koju je i sam trasirao smatrao „domaćom“.
Ako nije bio pobjednik trke bi je sigurno u vrhu. Trećeg pobjednika se i ne sjećam više, možda je to bio Šamec.
Zadnju trku je dobio mladi Slovenac Jože Zupin iz Tržiča.
. . .
Sa sjekiricom na ramenu ponekad prođem Bukvinim gajem, da me želja mine.
Bacim gore pogled prema brdu gdje su se nekad vozile trke. Negdje duboko u meni, dječaku čuje se buka cross motora.
Nosi je ona poznata jeka šume...
Nastavim dalje, par puta zamahnem sjekircom da prokrčim zarasli put ispod kraja.
Osim zvuka đetlića što tuče po crljivom drvetu ne čuje se ništa više.
Mrtva tišina...
Na donjim linkovima možete pročitati motorističke priče:
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"