In memoriam: Marijan Brebrić

PETRINJA - Vijest da je moj imenjak, profesor fizike, Petrinjac koji je živio i radio u Glini, i meni jako drag čovjek preminuo u 77-oj godini života jako me ražalostila. Marijana Brebrića sam poznavao od davne 1971. godine, od dana kad sam krenuo u glinsku gimnaziju.

 

Od 1971. do 1975. godine sam ga viđao svaki dan. S užitkom sam dolazio na njegova predavanja i upijao znanje. Marijan je bio jedan od profesora koji je stvarno znao predavati, a osim toga, imao je takav stil da je one s afinitetom za tehniku toliko poticao da je mnogo takvih školaraca odlučilo se do kraja života baviti tehnikom. On je bio jedan od ljudi koji su znali zasijati zrno u mozgovima učenika koje je kasnije izraslo u veliko drvo puno divnih plodova. Rijetkima je davao petice i često je u šali ovako govorio: “Bog zna za pet, ja za četiri, a vi možete maksimalno dobiti trojku.” Još mi je bilo veće iznenađenje kad sam na prvom kontrolnom iz fizike dobio peticu. To je za mene bio prijelomni trenutak u životu. Zahvaljujući Brebri (tako smo ga od milja zvali), za maturu sam izabrao fiziku, a kasnije krenuo na tehnički studij.

 

Marijan Brebrić je bio i radio-amater. On je sam izrađivao radio stanice i učio nas kako se uštimavaju, kako se prave ispravljači i pojačala s elektronskim cijevima. To je također bilo fantastično iskustvo. Još uvijek, i dan danas, koristim to znanje što me Marijan naučio ako imamo diskusiju o elektronskim cijevima. Mladi inženjeri o tome nemaju pojma. Da nije bilo Marijana, ni ja ne bih imao pojma o elektronskim cijevima.

 

Pored gimnazije i aktivnosti u gimnaziji, Marijan se bavio muzikom. Zajedno smo svirali u limenoj glazbi Glina. On je u početku svirao flautu, a kasnije je sam naučio svirati trubu. Bio je dobar muzičar i jako dobar kolega svirač. U to bezbrižno doba smo se puno smijali i uživali u limenoj glazbi.

Nakon moje mature, naši su se putevi razišli. Ponekad bi se sreli na ulici i malo popričali. Uvijek je bio vedar i raspoložen. Volio sam se s njim sresti i pričati. Uvijek smo imali zajedničkih tema iako se nismo često viđali.

 

Bio je jedan od rijetkih u Glini koji je nosio francusku kapu. Na prste jedne ruke bi se mogli nabrojati Glinjani koji su nosili francusku kapu. Sjećam se Marijana, pokojnog Tolje (koji me učio voziti auto) i moga pokojnog tate Đure Jozića. Njih trojica su mi nekako ostali u sjećanju jer su godinama u jesen i zimu nosili francuske kape. Danas kažem mojoj supruzi: “Čuo sam da je moj profesor Marijan Brebrić umro. Znaš li ti tko je to?” Ona mi odmah postavi protupitanje: “Je li to onaj s francuskom kapom?”

 

Prošle godine sam čak navratio da ga pozovem na 40-tu godišnjicu mature moje generacije. Njegova supruga Danica mi je rekla da on takve stvari više ne može raditi. Zadnjih godina Marijan je imao problema sa zdravljem. Bilo mi je žao što ga nismo mogli pozdraviti na godišnjici mature. On nam nije bio razrednik ali je meni osobno donio sreću u životu. Kad je čovjek mlad, teško je odlučiti što će mu biti poziv (struka) i kakvu će karijeru imati. Marijan me usmjerio na pravi put onog dana u listopadu 1971. godine kad sam dobio peticu iz fizike. Nikad se nisam pokajao što sam se uputio tim putem. Znam da je i Brebra bio ponosan na takve kao ja.

Bila mi je velika čast poznavati Marijana Brebrića. Imenjače, počivaj u miru!