Isječci sjećanja (58): Do Kostajnice, jednog davnog sajmenog ponedjeljka 

Ići ponedjeljkom u Kostajnicu, bilo je kao ići u neku bajku. Bilo je kao ići u grad mnogo dalji i širi od bajke. Bajka onoga ko je čita zna da odvede do kule na vrhu kamenog brda. Ili brda na proplanku kakve duboke hrastove šume. Do kule ili brda koji, vjerovatno, ne postoje. A Kostajnica postoji. U dolini. (Ne vidimo je s naših komogovljanskih Brda. Ali po magli, a maglu dobro vidimo, znamo da je tu, ispod magle.) 

Iznad nje je brdo Djed. To sam znao. A na Djedu je kuća koja nije ni kula, ni tvrđava. Odatle vidici pucaju i gore i dolje. Uz i niz neponovljivo raznobojnu a najvećma zelenu rijeku Unu. I na onoj strani Une zemaljska je i nebeska tamnozelena zavjesa šuma nama nigdje bližeg Potkozarja. (Sa naših Brda vidimo Kozaru. Majku Potkozarja.) I Bosanska Kostajnica je u krilu tog Potkozarja. U krilu svog brda Balja.  

A Kostajnica postoji. I ponedjeljak, sajmeni dan njen, takođe postoji. I mi, narod, mi smo u njemu. U danu, prvom u sedmici, koji je Kostajnici određen kao sajmeni dan. 

Tada, prvih pedesetih godina 20. vijeka, u izokrenutih slika ranijem djetinjstvu, prvi, drugi ili treći put (svejedeno koji je, kad je to što osjećam i pričam isto: uzbudljivo, radosno) krećem za Kostajnicu. I tada, u tim danima tog ranog djetinjstva, radovalo me je to što je Bosanskoj Kostajnici pripao sajmeni četvrtak. Pa mi je i četvrtak mnogo čime ostao tu, blizu ponedjeljka. Kasnije će ih preteći, zauzevši njihova mjesta, sajmeni utorak u Petrinji. Što je i razumljivo: nekoliko godina dječaštva i dobar dio mladosti vezao sam za taj grad. Grad učenja, čitanja, slikanja, pisanja, pjevanja, mora filmova, goveda, fudbala, rukometa, rvanja i... 

Međutim, ponedjeljku ranih pedesetih godina nijedan od svih sajmenih dana, bilo gdje, nije mogao da se približi (osim, rekoh, četvrtka u Bosanskoj Kostajnici), da se uobliči u kakvo bajkovito čudo, da se javi ono podrhtavajuće uzbuđenje kao kad se ponedjeljkom ide u Kostajnicu.   

Ponedjeljak mi je oduvijek bio mnogo više od običnog dana. Imao je sve ono što su imali, izuzimajući nedjelju ili svetačke dane, i drugi dani, ali nijedan od njih nije imao tu nenadmašno drugačiju, posebnu neizvjesnost, iščekivanje. 

I pritajeni, od svih strahova na svijetu sasvim drugačiji strah posjedovao je taj ponedjeljak. Možda strah koji će se kasnije, u životu (za smrt nisam siguran jer mi nije poznato), zvati trema. Ali ne trema od nekakvog nastupa na kakvoj bini (kako je to tada bila čudna i očaravajuća kratka riječ! Uz uobičajenu pozornicu, koju smo mi često, iskreno govoreći, iz neznanja, zvali i prozornica – prozor: prozornica, a: pozor! jedan, dva, tri – sad! nešto je sasvim drugo)... na kakvoj bini, na primjer, u Popovom domu ili u školi, trema ili strah od učitelja Zorana i Drage Kajgane, ili od školskog inspektora iz Kostajnice Antuna Đurinovića. 


(U kasnu jesen 1967. godine, kod kostajničkog parka, stajaćemo, Antun Đurinović i ja, jedan do drugog – on kao predsjednik Opštinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda, a ja kao predsjednik Opštinskog komiteta Saveza socijalističke omladine – stajaćemo, čekati i dočekati Tita i Jovanku i pozdraviti se s njima... Kako je tada sve prštalo od socijalizma koji nam se, s gusto prisutnim „hrvatskim proljećem“, počeo dobro raspadati i nestajati.) 

Saznati koji dan ranije da ću u ponedjeljak, sa ocem, majkom, sa ovcom, jagnjetom, teletom, s plodovima iz bašče, kukuruzovim brašnom, s nešto rakije, vina tuduma (ovo iz bašče, kao i brašno, rakija, vino... idu djedu Jovanu Velebitu, očevom rođenom ujaku, vlasniku čuvene gostionice u Kostajnici) ili s praznim kalavetom kako bi se dovezlo nešto odozdo... da ću ići u Kostajnicu, bilo je nešto što je teško opisati. 

U nedjelju uveče bira mi se čista roba: crne pređne gaće, hlače od celta (čuvane za posebne prilike: doktori, za odlazak nekome na krsnu slavu, proslava Nove godine u školi i još, tu i tamo, ponešto i ponegdje), uščuvani a iznošeni kaputićak (za riječ sako tada niko nije znao), najnovije vunene čarape, Batini gumeni opanci i neka od kapa, kojih sam imao raznih. 

Ujutro, zora-međa, utovar u kalavet onoga što vozimo, unošenje sijena ili djeteline za konje – da imaju dok budu čekali, u moju prtećku pakuje se komad kruzovnice, mesna kobasica, tri-četiri manja komadića ko zvono suve šunke, cijel suvi sir (tvrd kao kamen stećivi), stucka ledene vode s naše čatrnje. I dvije šarenice: jedna ide za preko nogu njima dvoma, a jedna će meni – oni sjede naprijed. Otac kočijera i sjedi na desnoj, majka na lijevoj strani daske, po kojoj je podmetnuta ponjava. Ja sam uvijek iza njih, u sijenu. I, ako bude trebalo, prekriću se svojom šarenicom. Jer jutra su svježa – ispod šume smo gore Šamarice. 

A onda slijedi uormavanje konja. I pravac – Kostajnica. Do centra, pričalo se, petnaest, a do goveđeg placa možda i šesnaest kilometara. 

(Kad sam imao automobil, nije mi palo na pamet da izmjerim tu daljinu... Lijepo je govorila moja baba Jela svom zetu, mome ocu, sa kojim više godina nije govorila, ali su se uvijek dobro razumjeli: Da bi ti nešto palo na pamet, moraš imati pamet.)    

I, mi smo krenuli. Prolazimo Borojeviće, Mečenčane, Prevršac, Donje Kukuruzare. Mnogo je budnog naroda u njima. Ševrlja narod po avlijama, vadi vodu iz čatrnja, pušta živad iz tušnjaka, neko izgoni goveda iz štala... Ispred i iza nas, na makadamskoj cesti, sve više je kola koja takođe nešto voze za Kostajnicu. Kroz Kukuruzare, ukraj ceste, kreću se grupice pješaka – vjerovatno je da i oni idu u Kostajnicu. Moje tele, koje vozimo na prodaju, zauzelo je dosta prostora pored mene pa nikome ne pada na pamet da nam se popne u kola. A kola uporno tuckaju i truckaju o kamenje i po kamenju. Otac se pozdravlja s pojedinim ljudima. On govori tiho, škripavim glasom. Na pitanje kako je, kako zdravlje, odgovara: Jeb mu zube, džavelja se.

Izlazimo iz Donjih Kukuruzara. Tu smo malko zastali. Da predahnu konji. Da i mi predahnemo. Pitaju me da li sam gladan. Govorim da nisam. (Lažem – jesam. Ali sam sav u nekom drugom, svom svijetu, pa mi se i ne jede.) Njive žita su, s makovima, i sdesna i slijeva. Kasnije, mnogo kasnije, ostaće mi u sjećanju ova slika iz stihova pjesme „Molitva“, meni dragog srpskog pjesnika Aleksandra Ristovića:



U Panjanima smo. Sunce raste. Širi se preko kuća, u brda prema Čukuru, širi se i lijevo – cestom i prugom ka Majuru. I po poljima.  

E tu, na tom mjestu, pruga širokih šina zaokreće ka sjeveru. Prema, rekoh, Majuru, i Sunji, petnaestak kilometara udaljenoj. 

I tu počinje da me hvata ona trema, onaj strah... ono nešto od naprijed spomenutog. 

Sad se nema kud – sad smo pred Kostajnicom. A onda još malo cestom uz prugu, pa do rampe, koja je spuštena. Pa smo se poredali ispred rampe: kola do kola. Strpljivo čekamo. Tele ćuti i gleda u mene. Ja ćutim i gledam u njega. A onda i još dalje gledam – poslije dugo vremena zašišta nebeska lokomotiva. Za njom kloparaju putnički vagoni. Iz vagona mašu ruke nekog dalekog i meni tada nedostižnog svijeta. 

Čim smo prošli Bajić jame, gdje su kostajničke ustaše, objašnjavao mi je otac, dovodile i ubijale Srbe (kasnije sam upoznao i dobro poznavao čiču Peru Drakulića, koji je preživio strahote tog bestijalnog ubijanja. I njegovog sina Ljubomira, diplomiranog inženjera, koji je radio u Sisku, a u Srbiji je s mnogima od nas dijelio prognaničku sudbinu, dobro sam poznavao), pa Željezničku stanicu Kostajnica, platili placovinu i stupili na prag Vergijine strane. Stupili smo u pogled na rijeku Unu, na brdo Djed, na obje Kostajnice, na tamnozelenu zavjesu šuma Potkozarja i njegovog Balja. 

Ne zastajemo. Nego se spuštamo u taj sada stvarni kostajnički sajmeni ponedjeljak.

A kolski točkovi tuckaju o kamen i truckaju po njemu.

Miloš Kordić; Isječci sjećanja