Isječci sjećanja (65): U Beogradu, jednog jutra, jedne rane osamdesete

Nikola Cirkovic / UnsplashJednog vedrog jutra, jedne rane osamdesete, prošlog vijeka, stižem vozom u Beograd. Izvukavši se iz gužve Železničke stanice, prelazim ulicu i tramvajsku prugu i ulazim u kratku Ulicu Milovana Milovanovića (1863–1912).

(Pretpostavljam da, možda, ima i onih koji su prolazili i prolaze tom ulicom a ne znaju ko je Milovan Milovanović. Ili su znali pa zaboravili. Stoga, ukratko: bio je „državnik, profesor, teoretičar države i prava“. Školovan i u inostranstvu, gdje je i doktorirao. Bio je poslanik, jedan od prvaka Narodne demokratske stranke, ministar pravde, finansija, spoljnih poslova, kasnije i ministar vojni u vladama Kraljevine Srbije, srpski poslanik u inostranstvu... Jedan je od tvoraca srpskog ustava, jednog od najsavremenijih i najdemokratskijih evropskih ustava tog vremena...)

Godina je, rekoh, rana, osamdeseta. Ne baš vesela godina. Iz dana u dan bilo je sve očiglednije da se nad geografiju, istoriju, ekonomiju i nad sve drugo, odnosno nad samoupravni socijalizam i brastvo i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije navlače tamni oblaci sve dubljih kriza. Državu su počele da lome međusobne republičke optužbe, posebno na račun još u Drugom svjetskom ratu jedine na pokrajine razbijene Srbije i na račun vjekovnim seobama razbucanog srpskog naroda. Slutilo je da se na temeljima Ustava iz 1974. i smrću Josipa Broza (1892–1980) sprema razbijanje Jugoslavije. Na djelu su, uz otvorenu podršku iz inostranstva, sve očiglednije secesionističke projekcije pojedinih republika i pripreme da se za ono što će se dešavati s Jugoslavijom okrive Srbija i srpski narod. Ali je bilo i vjere da neće doći do... nedajbože... Jer tu je i Jugoslovenska narodna armija. Kojoj su, ipak, izdajnici iz njenih redova, nakon pomirenja sa Sovjetima, 1955. godine, počeli da čerupaju perje. Da bi početkom osamdesetih, u skladu s natovskom militantnom, osvajačkom doktrinom, bila već očerupana... Ali... I ma koliko da se sve to tako osjećalo i dešavalo, bio sam za to da se ta država, kakva god da jeste, sačuva. Jer sve drugo vodilo bi u krvave sukobe... Ali... A danas? Danas bih rekao: Molim vas, nemojte...

U Beogradu sam. Glavnom gradu te i takve države. U gradu sam koji mi je od prvog viđenja, i to iz voza u dolasku i od Železničke stanice Topčider, ljeta 1961, pa do prvog, trećeg i ko zna kog boravka u njemu, bio grad sna, bajke, pjesme, priče, umjetničke slike, skulpture, spomenika, arhitekture, pozorišne, bioskopske, festivalske, novinske, radio i televizijske slike, fudbalske i svake druge sportske slike. U gradu sam rijeka Save i Dunava i njihovih lađa, brodova. U gradu sam Avale. U gradu sam koji mi se uvijek činio da je u drugoj boji. U drugačijima: suncu, kiši, snijegu, košavi... Beogradu sam dolazio i poslom i iz želje da ga vidim i čujem. Pa sam mu dolazio i s brojnim stihovima. Među njima i sa stihovima iz poeme „Lament nad Beogradom“ Miloša Crnjanskog (1893–1977). Sa stihovima kojih sam se, hodajući, prisjećao. A sada ih rado prepisujem:


Penjem se jednom od meni nekad najmilijih beogradskih ulica – Balkanskom ulicom. Uživao sam da zastanem kod izloga malih zanatskih radnji, da posmatram i da čitam ispisanu poeziju bezbrojnih majstorskih ruku.

Penjem se, s torbom u ruci. Nešto malko neispavan. Ali ne i umoran. Iako sam gotovo cijelu noć putovao vozom od Zrza (sela na magistralnom putu i uz željezničku prugu između Prizrena, iz koga voz kreće za Beograd, i Đakovice. A ja se u stvari vraćam iz Đakovice, u kojoj sam demonstrativno prekinuo učešće, kao predstavnik Društva književnika Hrvatske, na jednoj književnoj manifestaciji. Jer kod Albanaca bilo je: Slovenci, Slovenci, pa opet Slovenci... pa tu i tamo ostali). U vozu sam imao i sreće: gužva – vjerovatno bih stajao do Beograda da me u kupe nije primila grupa Goranaca. O tom putovanju s njima mogla bi se napisati i čitava priča. A nešto sam i pisao.

(Više puta obilazio sam gotovo cijelo Kosovo i Metohiju. Ali gore, u Gori, uklinjenoj na južnoj strani Prizrena, između granica Srbije s Makedonijom i Albanijom, a ispod Šar-planine, nikad nisam bio. I nikad to neću prežaliti. Tada sam se, putujući s ovim Gorancima, trudio da ih što više slušam. Mada sam nešto skromno i znao o tom ponosnom narodu. Kasnije, kad sam se već dobro uhodao u svom izbjegličkom životu, ovdje, u Beogradu, i kad su i Goranci doživjeli sudbinu, odnosno etničko čišćenje, kakvo su doživjeli i Srbi iz Hrvatske, da su morali pred zlom „zapada“ – prvenstveno Sjedinjenih Država i njihovog NATO-a, i pred albanskim divljačkim zlom... da su morali da sa Srbima, Romima i drugim nealbancima bježe sa svojih vjekovnih ognjišta... kasnije, velim, jedan broj njih dobro sam upoznao... I još mnogo toga saznao sam te noći iz njihove istorije, kulture, tradicije, običaja...)

Penjem se Balkanskom ulicom. Jer tu mi, na njenom početku, a izlaskom iz Ulice Milovana Milovanovića, počinje Beograd. Onaj stari, autohtoni Beograd.

Dok sporo koračam, uzbrdo, pred očima mi je istorijski atlas za osnovne škole (ne znam kako se tačno zvao taj skromni, tanki, meni dragi atlas, pa ga zbog toga pišem malim slovom), žutih stranica, crvenih – naših, i crnih strelica – njihovih, neprijateljskih vojski... dok sporo koračam tom ulicom, uvijek sam u Balkanskim ratovima. Krećem se očima za onim crvenim i crnim strelicama.

Jutro je. Blizu vrha Balkanske nestalo je i ono malko plavičastog vazduha kakav me je dočekao pri izlasku iz voza. Kod donje sam ivice hotela „Moskva“ (nekadašnja „Palata Rosija“, a ona na mjestu kafane „Velika Srbija“).

I tu, odjednom, čovjek u gornjem dijelu stare oficirske uniforme. Okrenut mi je leđima, a pod lijevom rukom mu je prilično debeo smotak papira. Stižem ga, prepoznajem ga: glumac Branislav Ciga Milenković (1931–2005). Poznavali smo se. Pa se srdačno pozdravljamo. Bio je jednom, ako se ne varam, u Željezari Sisak, pa smo se družili za vrijeme jednog od Pulskih filmskih festivala (za sporednu ulogu Čoveka koji puca, u filmu Opklada, osvojio je, 1971. godine, „Pulsku arenu“), a u Beogradu ćemo se nekoliko puta sastajati... Te šta radiš, šta ti je to, kud si krenuo... pitam. A on će meni kako je izašao da prohoda i da, hodajući, uči jednu od narednih uloga. Te gdje ćemo na piće (do voza za Sisak ima vremena), jer sve je još zatvoreno. Pa prijeđemo Terazije i nastavimo do kultne kafane „Pod lipom“, na uglu Makedonske i Kondine.

Sjedimo, pijuckamo. Izvlačim iz njega ono što me zanima. On priča, a ja slušam. Na stranu uloge (diplomirao je glumu na Akademiji u Novom Sadu) u brojnim filmovima, televizijskim serijama, kao i uloge u pozorištima (Kragujevačko, Subotičko, Zaječarsko, a od 1963. i Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, u kome je dočekao i penziju), ali njegov život: od rodnog Kovačevca kod Mladenovca, od života u siromaštvu pa do rata, rada, teškog školovanja... to je trebalo čuti. Pa mi dođe da ga pitam otkud mu to – pa to je i moj život, moj konj, moja sirotinja. Ali i dalje slušam.

Nikad mi niko nije tako pričao o tzv. sporednim odnosno epizodnim ulogama kao on. (Otkad znam za film, pozorište i televiziju, obožavam briljantno odigrane takve uloge i, naravno, njihove glumce.) Na šta bi bili nalik Braća Karamazovi (igrao je u njima) da nismo svi jedno, jedna duša, jedno disanje, objašnjavao je. I kad vidiš da drveće hoda ulicom, i to ti je pozorišna predstava. I to je njena krvna slika, rekao je i pitao: Znaš li ti za kratku pesmu Vaska Pope (1922–1991) „Velegradska pesma“? Ne znam, rekoh, u nadi da će je govoriti. I on je izgovori:


Da, jednog jutra, jedne rane osamdesete. U Beogradu sam. U velegradu. A kod Vaska Pope bili smo: Nedeljko Šurlan, dijete sa Kozare, predsjednik Radničkog savjeta Željezare Sisak, i moja malenkost, predsjednik Odbora za organizaciju Književne nagrade Željezare. Za knjigu pjesama Rez (Nolit, 1981), Popa je 1982. dobio nagradu za poeziju, pa smo Nedeljko i ja došli da mu je uručimo. Jer on nije mogao da dođe u Sisak.

A Vaskova supruga, gospođa Haša (kako su je zvali, inače: Jovanka, djevojački: Singer, 1923–2000, predavala je na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu), koja bi voljela, jer vjerujem da pjesma njoj posvećena, da ima jedno malo zeleno drvo i da ono ulicom trči za njom, poslužila nas je kolačima, kafom i francuskim konjakom.

U Beogradu, jednog jutra, jedne rane osamdesete...
Isječci sjećanja
Miloš Kordić