Isječci sjećanja (66): Oša, doša, uz kolo proletu, jelo prgu, a uveče na rogalj

Miloš KordićJednom, a bilo je davno, stekla mi se u rukama stara srpska knjiga iz Stare Crne Gore. U knjizi, dobro se sjećam, svi koji su pričali, koji su nešto svjedočili iz istorija svojih bratstava, pričali su sa „oša, doša“. Što je mene kao životno ranog banijskog „ošadošavca“ zaista obradovalo.

I u pamet mi se onda uhvatilo razmišljanje o tome kako je srpski seobni narod ponio iz tih krajeva i donio u gornje područje Banije i velikog dijela Korduna, bližeg Baniji, svoje „oša, doša“. Otkud, ako nije s tih starocrnogorskih i starohercegovačkih geografskih prostora!?

O tome postoji i dosta naučnih knjiga i drugih stručnih radova. Među njima je i nezaobilazna knjiga Govor Banije i Korduna prof. dr Dragoljuba Petrovića (izdavači Matica srpska Novi Sad i Prosvjeta Zagreb, 1978).

I tada sam se pitao, s pomiješanim osjećanjima, sumnjama, razmišljanjima... kako to da su Banijci, Kordunaši... kroz tolike vjekove čuvali i sačuvali to svoje „oša, doša“... itd.

Zatim sam to i zaboravio. Imajući u vidu da sam polovinom drugog polugodišta prvog razreda (u martu 1952; pisano više puta u nekim mojim zapisima, pa se onima koji su ih čitali iskreno izvinjavam) odveden iz „oša, doša“ i vraćen u selo svoga rodnog, donjebanijskog „ošo, došo“.

Krajem oktobra i do ulaska u drugu polovinu novembra 2023. godine, Večernje novosti objavljivale su (i objavile) izuzetno zanimljiv i aktuelan feljton „Knjaz Danilo i Kadići“, autora Milana Stojovića. Bio je to feljton o krvoločnom obračunu kneza Danila Petrovića Njegoša sa rodom Kadića (brdsko pleme Bjelopavlića). I tu pojedini dijelovi Stojovićeve priče, u stvari dosta toga što on citira iz starih knjiga i zapisa, teku kroz „oša, doša“ govor. Pa sam se početkom čitanja feljtona prisjetio i one stare knjige koju sam davno imao u rukama, čitao, čuvao... I nisam je sačuvao. Ali me je Stojovićev feljton podsjetio na nju.

Jer seoba je bilo kako tada, u ta davna vremena, tako ih je bilo i juče, prekjuče... A niko ne zna da li će ih i kada još biti. I da li će s njima „putovati“ i naše „oša, doša“ i naše „ošo, došo“...

Ili će se negdje, po kakvim neznanim putevima i stranputicama ovog svijeta, zauvijek izgubiti.


Godina je 1965. U Bileći sam cijelo proljeće i gotovo cijelo ljeto te godine. Pitomac sam Škole rezervnih pješadijskih oficira.

Ustajemo i čekamo sunce da nam se pojavi iza Hadžibegovog brda, sa istoka. Razbuđujemo se uz šum nekad neponovljivo zelene rijeke Trebišnjice, koja izvire iz kamena, ispod grada – sljedeće godine nestalo je i nje i njenog šuma: utopila se u Bilećko jezero.

I od brojnih uspomena na šest mjeseci provedenih u tom nevelikom ali meni tada zanimljivom gradu. Gradu kuća i manjeg broja spratnih zgrada izgrađenih od kamenih blokova, pa novog, višespratnog modernog hotela „Trebišnjica“... posebno su mi u sjećanju vida ostali dani praznika, nekih nedjelja i njihovih programa. I u programima, ali i mimo njih, posebno mjesto pripada hercegovačkom kolu. Toj meni tada i mnogo, mnogo puta kasnije gledanoj magičnoj igri. Ostajao sam u nijemoj začuđenosti prilikom izvođenja tog – po jednoj od podjela kola – „nijemog kola“. Opčinjavala me lakoća skoka koji je većma let nego skok onih koji ulaze u sredinu kola, u njegov centar, ili skok kod izlaska iz njega, odnosno zauzimanja svog mjesta u tom – takođe po jednoj od podjela kola – „zatvorenom kolu“. Do nebeskih vedrina opčinjavala je ta lakoća kao nešto nenadmašno atletsko, kad sve lebdi: lako, lagano kao perce.

Vjerovatno je da sam tada saznao i naziv tog kola, po igri skoro pa istovjetnog crnogorskom takvom, „zatvorenom“... Ali sam zaboravio.

Međutim, nisam ga skroz zaboravio – vratio sam mu se, tražio, tražio i pronašao: „proleta“ je naziv tog kola – negdje ga, ali rjeđe, zovu i „proleša“.

Ako me sjećanje ne vara, mislim da je najčešće kod nas, u krugu kasarne, gostovalo bilećko Kulturno-umjetničko društvo „Vladimir Gaćinović“. Mislim da ono i danas postoji. I ako je tako, tome se radujem.

Kao i kolu „proleti“, koje, sasvim sigurno, Hercegovci i dalje lijepo, kao ptice lete, igraju.


I te iste, 1965. godine, i tih istih – njenog proljeća i njenog ljeta, i dok sam boravio u tom istočnohercegovačkom gradiću Bileći, čuo sam još jednu meni tada čudnu, zvučnu i veoma „hranjivu“ riječ. Čuo je, čuvao i zagubio. Gotovo kao i „proletu“.

A čuo sam je u selu Mirilovićima, koje pripada Opštini Bileći.

Zatim sam ovih posljednjih godina, rujući po starim knjigama, po zapisima objavljenim na internetu, naišao na riječ: „prga“.

Da, to je to. Staro hercegovačko sirotinjsko jelo. Mada su „prgom“ nazivali prženi ječam koji je zamjenjivao kavu (svjedok sam prženja ječma umjesto kave). Pa sam naišao i na rečenicu u kojoj se kaže kako je to jelo, ta „prga“, veoma neukusno. Ali sam naišao i na riječi o tome kako „mirišu usta...“ od tog jela.

Dakle, za tu riječ, pamćenu pa zaboravljenu, čuo sam u kući jedne starije žene u Mirilovićima.

Bila je vrućina. Bandrljam sa svojim „šarinom“ (onim starim ruskim automatom, s dobošem, iz koga nikad nisam pucao – nije bio u upotrebi), neko sam obezbjeđenje pa idem malko između i bližih i udaljenijih mirilovićkih kamenih kuća. A bio sam žedan, baš sam bio... I u jednom momentu ugledam stariju ženu ispred jedne od kuća. Pozdravim, ona odzdravi. I pita da li sam gladan, žedan... Gladan nisam, ali žedan jesam. Međutim, kako ću da joj pijem vodu kad znam otkud je nosi... A ona baš onako, molećivo, žalostivo... da navratim. I uđem, sjednem. Te priča po priča. Sve lagana priča. Pa i do „prge“ dođosmo.

Ispriča ona šta je to, kako se priprema. Sve je ona to lijepo ispričala. Ali ja to s vremenom i zaboravio.

Pa gotovo istovjetnu priču, odnosno „recept“ za pripremu „prge“ nađem – da li na internetu ili u kakvoj knjizi, ne znam – i prepišem. I prepisano sačuvam. Sad, da li je to isto kao u priči te žene, takođe mi je teško da kažem.

Nego, „prga“: „...jelo od popržena sijerka, koji se samelje u žrvnjevima pa se brašno uspe u vruću vodu te se popari, pa se onda prga jede ožicama kao pura ili kaša. Ovo se jelo danas gotovi po Hercegovini i po njezinijem okolinama, ali je riječ poznata i u Srbiji... Mirišu ti usta kao da si prgu jela.“

A Vuk je zapisao i poslovicu: „Iz tuđe njive i vagan prge zauvar je.“ I takođe kod Vuka ta je poslovica i malko drugačije zapisana: „S tuđe njive i čanak prge (zauvar je).“


Odavno sam naučio dosta starih (i novijih) narodnih pjesama, poznatih i priznatih autora. Koje, za razliku od zabavnih, nazivamo „narodnim“.

U nekima od njih postoje riječi koje dugo godina nisam mogao da odgonetnem: šta to pjevač tačno pjeva? A onda sam neke i „riješio“. I bio veoma zadovoljan zbog toga.

Jedna od njih, koju često pjevušim, jeste: „Gde to kažu ima lepih seka“.
Pa kad pjevač pjeva: „Ajmo, babo, u Žabalj, a uveče...“ Kuda „a uveče“?
Dugo nisam znao kuda će „a u veče...“ babo i njegov sin. Tražio, tražio i – našao: „a uveče na rogalj“.

E, sad, šta je „rogalj“? A onda i to nađoh: u Banatu je to ugao u centru mjesta (najčešće prostrana raskrsnica). Tu su se okupljali i mladi i stariji, pjevali, svirali, igrali, družili se... Dolazili su i mladi iz drugih mjesta zbog djevojaka, momaka...


I ovo je Vuk zapisao: „Riječi treba mjeriti, a ne brojiti“.

Miloš Kordić;Isječci sjećanja