Samo da ne bude kiše za Gospoj'nu

Crkva u Glini na Malu Gospojinu, ljeta Gospodnjeg 2024. | Foto: Branka Bakšić Mitić- Znaš li ti, djevojko, što je Mala Gospoj'na – upitala me jednog ranojesenskog dana tetka Ružica, pristigla iz metropole.

- Znam, kako ne … zbor - odgovorila sam k'o iz topa.

Nije da mi je tetka bila dosadna pa sam lakonski odgovorila samo da je se otarasim. Ona bi svejedno ostala do zbora, zato je i došla, uostalom, kao i svakoga septembra. Iskreno sam rekla sve što sam znala o toj Maloj. U crkvu nisam zalazila, krštena nisam bila, o vjeroispovijestima jedva nešto znala, u kući se nisu svetkovali sveci – kažem i sad iskreno onako kako je bilo, zašto bih lagala da mi je netko nešto branio. Tko je uopće mogao zabraniti Malu Gospojinu u Glini? Nitko nije, koliko znam, ni pokušavao, jer je taj dan za stanovnike gradića najmanje imao vjerski karakter. Bila je to narodna fešta, može danas tvrditi tko god i što god hoće, ali baš je tako i samo tako bilo.

- Samo da ne bude kiše za Gospoj'nu – svako malo je netko zabrinut izgovarao, kao molitvu, nadu i molbu. I to ne dan uoči, nego se danima ranije komentiralo o vremenskoj prognozi prema odlasku ptica selica, ponašanju pasa i mačaka, kretanju prvih dimova iz seoskih dimnjaka, prvim maglovitim jutrima, nebeskim odrazima zalaska sunca. Znade kiša itekako pokvariti događaj, raspoloženje i zaradu.

- Eh, još da nema škole taj dan – dodavali smo mi, dječurlija, ne razumijevajući kako to grad može oživjeti, preplavljen ljudima, stokom, pridošlicama, gostima, pozvanima i nepozvanima, a mi moramo u školu, k'o da ne živimo u istoj varoši. Pa još kad smo čuli zvuk harmonike, tambure i bajsa kroz otvorene školske prozore … možda to baš nečiji otac svira, il' stric, a mi slušamo: kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad obim katetama … dok se dimi ispod ražnjeva i kotlova.

Janjci i prasići, noćas prinijeti kao žrtve, ne Maloj, nego ljudskom želucu i osjetilima, cvrlje od ranoga jutra iznad žeravice, na vidnom mjestu svih gradskih birtija. Tako da se odoka može procijeniti za kol'ko će biti gotovi. A glavno piće bio je mošt, nalijevao se iz bokala u čašu, na svakoj stolici ispred birtija i dvorišta bila je samo po jedna čaša, iz te jedne pili su svi ožednjeli. Virusi se razbježali iz gužve i halabuke.

Narod uglavnom izgladnio. Neki krenuli još sinoć put Gospoj'ne, ili ranom zorom, ali, uvijek smo znali da glavna gužva počinje popodne. Gazde se užurbano vrzmaju oko pecane, mlađi prinose cjepan'ce, gazdarice u bijelim vertunima režu kru' za tunjkanje … kuća časti, možda preslano, to je zbog pive i vina poslije. Onda odjekuje kratki i tupi zvuk satare na starom stolu ili bukovom panju, stručno tranćiranje pečen'ce, zamatanje u bijeli pakpapir, pa 'ko gdje, kako i sa kim voli.

Neki će odmah tu uz pecanu, drugi će radije odšetati sa simpatijom do obale rijeke, treći će zasjesti u većem društvu na Gmaj'ni, Sajmištu, igralištu, a bilo je bogme i onih koji su kupili pečenje i noseći ga onako vrućeg u rukama, kao da je kitica poljskog cvijeća, pohitali kući da prirede malogospojinsku gozbu sa ženom i djecom.

Nas su ipak puštali iz škole poslije trećeg sata popodnevnog turnusa. I u Osnovnoj i u Ekonomskoj i u Gimnaziji. Da skinemo crne školske kute i malo se ljepše obučemo, bez obzira na opasnost da nove košulje, bluzice i haljinice ubrzo zaflekamo sladoledom kome fišek prebrzo procuri ili šarenom šećernom cigarom koja se u ustima otapa brže nego što možemo gutati i još lijepi prste, a maramica ostala na kuhinjskom stolu. Dinara smo imali toliko da smo mogli kupiti samo jednu vrstu slatkiša. Pošto su nam sladoled i cigara bili dostupni svaki dan, a posebno nedjeljom, za ove svetkovine više su nas privlačila licitarska srca sa špiglićima i prvi pečeni kesteni, a kako je tek to flekalo novu robu. Koja je bila ni ljetna ni jesenska. Uvijek je Gospojina značila neku prekretnicu i s njom je počinjala jesen.

Svadbe su počinjale od Male Gospojine, ona je označavala vrijeme početka oranja i sjetve ozimih usjeva, a domaćice su znale da jaja iz toga perioda početka jeseni mogu cijelu zimu ostati svježa, pa su se spremala na tamno mjesto za proljetni nasad, a pilići izleženi tih dana garantirano su postajali dobre koke nesilice.

Pa 'ko ne bi slavio Malu Gospoj'nu!

Jagoda Kljaić