Sam vrag me održava

Nedaće treba odbaciti kao stare poderane čarape - Milica Bjelajac | Foto: Vladimir Jurišić

DVOR NA UNI - Devedesettrogodišnjakinja krhkog zdravlja Milica Bjelajac iz sela Ćore nedaleko Dvora samuje u tom zabačenom i ionako opustjelom kraju Hrvatske otkako joj je sin Đuro podlegao teškoj bolesti. Sada je u poznoj životnoj dobi koju tek rijetki dočekaju, ali prepuštena je neveseloj sudbini i dulje od toga: još prije četvrt vijeka preminuo je njezin suprug Sveto, a drugo njihovo dijete, kći Milka, živi daleko sa svojom obitelji, u Novome Sadu.

- Pitaju me često kako sam uspjela prijeći devedesetu, a ja uvijek odgovaram da je spas u radu te da sve brige i nedaće treba odbaciti kao stare poderane čarape. Od proljeća do kasnog ljeta radim svakodnevno u vrtu koji nije baš velik, ali se svejedno dade po njemu čeprkati. Činim to najbolje što mogu, samo polako. A kad mine sezona, svaki dan dovlačim sama vodu iz bunara i obavljam druge poslove, samo da budem u pokretu. Eto, neki dan sam pokupila posljednje povrtnice, kupus i kelj, dok su krumpir i luk već uskladišteni u podrumu. Police u špajzi krase kiseli krastavci, paprike, ajvar i slična zimnica. Za koji dan se spremam kiseliti kupus, pa će mi tako proći još jedna godina - kaže Milica koja je rođena u Zakopi, seocetu skrivenom u brdima Žirovca, ali je u Ćorama već više od sedam desetljeća, otkako se 1954. udala za svog Svetu.

Imam ozbiljan problem, a to je pitka voda. Prije smo je imali u kući, no nakon Oluje ništa dobrog iz tih cijevi, kažu da su popucale, pa već skoro tri desetljeća koristim vodu iz dvorišnog bunara - kaže Milica

Imala je svega sedam godina kad je započeo Drugi svjetski rat, ali još dobro pamti nedaće koje je tada nekim čudom preživjela: taman kad je trebala krenuti u školu, ustaše su srušili školsku zgradu na obližnjem brdu, a žitelji cijeloga kraja bili su prisiljeni spašavati gole živote po šumskim jarcima čim bi ih udaljeno puškaranje upozorilo da počinje ustaški teror po banijskim selima. Tko na vrijeme ne bi pobjegao i dobro se skrio, te bi ga zločinačke horde zarobile i odvele u nepoznato.

- Svega toga se živo sjećam. Za većinu odvedenih smo kasnije čuli da su završili u Jasenovcu, a o mnogima od njih se do danas ništa ne zna, samo su zasvagda nestali bez traga i glasa. Zakopa je maleno selo, svi smo se međusobno poznavali, a većinom smo bili i u nekakvom rodu, pa je to stvarno velika tragedija bila. Mi koji smo ostali živi, ratne smo godine proveli po jarcima: doduše, roditelji i stariji bi danju odlazili do imanja namiriti stoku i obraditi njive, ali bi se noćilo na goloj zemlji, po tim vlažnim usjecima punima lišća i mahovine. Jednom prilikom moj otac Đuro nije bio dovoljno oprezan, pa su ga ustaše zarobili s još nekoliko mještana: odveli su ih dublje u šumu, naredivši im da na tom mjestu iskopaju raku. Jedan od seljana bio se zauzeo za njega, no to je sam platio životom, streljali su ga na licu mjesta, a mog tatu su nekim čudom pustili. Znam gdje je taj šumarak i vjerujem da u njemu pod lišćem i zemljom ima još naših ubijenih - priča Milica.

Sa svojim je Svetom brzo unaprijedila njegovo porodično imanje, čim su se oženili prionuli su svojski poslu: držali su konje, krave, svinje i ovce te obrađivali povelik komad zemlje, pa su za kratko vrijeme pored stare drvene kuće podigli novu, zidanu, u kojoj Milica i danas živi. Sveto je svojim radom u dvorskoj drvnoj industriji zavrijedio mirovinu koju je njegova supruga naslijedila, ali u njoj uživa sama.

Naša vremešna sugovornica nije ni slutila da će preko svojih krhkih pleća preturiti čak dva rata: osim onoga koji je preživjela kao djevojčica, morat će sa cijelom svojom obitelji za Oluje bježati puno dalje od obližnjih šuma, preko zaraćene Bosne čak do Belog Manastira u kojem je živjela jedna Svetina rođakinja.

- Dvije smo godine ondje ostali, no meni se to vrijeme odužilo kao da ih je prošlo deset: dosta smo se napatili, jedva smo preživljavali i pritom sanjali o ovim našim brdima. Kući smo se vratili krišom, potrebne smo dokumente tek kasnije vadili, kad smo donekle uspostavili osnovne uvjete života u temeljito opljačkanoj i urušenoj kući. Nije na njoj više bilo ni vrata ni prozora. Stavljali smo na te otvore nekakve poderane deke i zastore, samo da od rane zore možemo odmorni krčiti korov i draču po devastiranom imanju. U to doba u selu nije bilo ni žive duše, čak su i ptice bile nestale. Jedva smo nekako preživjeli prvu godinu od povratka na svoje. Od države nismo dobili nikakvu pomoć - kaže nam Milica, koja se na zdravlje ne žali, dodajući u šali da je sam vrag održava na životu.

Liječniku ide rijetko, ako uopće ode: kad je nešto zaboli popije bez provjere neku od tableta iz cijele hrpe koju drži u ladici, pa strpljivo pričeka da bol prođe. Sa sličnom se smirenošću odnosi i prema drugim boljeticama, od povišenog tlaka do šećera u krvi.

- Možete li u tim vašim novinama napisati da imam samo jedan ozbiljan problem, a to je pitka voda. Naime, prije smo je imali u kući, no nakon Oluje ništa dobrog iz tih cijevi, kažu da su popucale, pa već skoro tri desetljeća koristim vodu iz dvorišnog bunara. A sve mi teže pada i izvući je i dovući je do kuće. Znaju u Dvoru šefovi i direktori vodovoda za moj problem, ali se ne obaziru previše ni na njega ni na mene, a to me baš muči. Rekli su mi čak da bih tu bunarsku vodu trebala prokuhati prije upotrebe, no ja to baš ne činim, I, evo, ništa mi nije. Doduše, nekad vodu za piće kupim u dućanu, no najgore mi je pri kupanju, činim to opet u lavoru kao što sam činila kad sam bila curetak u svojoj Zakopi. Pa sad vi recite koliko sam napredovala - zaključuje naš susret živahna i duhovita žena, koja u pustom selu preživljava sa skromnih tristo eura obiteljske mirovine.

Ne žali se na skupoću režija i osnovnih potreba koje od te svote mora podmiriti, ali je jasno kao dan da bi joj starost bila još teža da nije djelatnica dvorskog ogranka Crvenoga križa koje je redovito obilaze, nastojeći joj pomoći u najvećoj mogućoj mjeri. Milica ih sve odreda hvali i zahvaljuje na podršci koju joj pružaju, no među njima posebno ističe gerontodomaćicu Slađanu Slijepčević, s kojom završavamo ovu dvorsku priču.

- Kroz program Zaželi! svesrdno brinemo o baki Milici: ja sam osobno zadužena za šest korisnica i ona je najstarija među njima. Prije nego li je obiđem nabavim i kupim sve što joj treba, a za vrijeme posjeta počistim kuću, dovučem vodu, ponekad joj i skuham nešto - govori Slađana.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti