Savo Štrbac
BEOGRAD - Nedavno su mediji u regionu prenijeli vijest da je žalbeno vijeće Županijskog suda u Splitu potvrdilo prvostepenu presuda Opštinskog suda u Splitu kojom su zbog nanošenja teških tjelesnih povreda sa smrtnom posljedicom Jovanu Boroviću (62) proglašeni krivima i kažnjeni sa po godinu dana zatvora rođaci Stipe Bulj (57) i Dražan Bulj (56), dok je Zdravko Bašić (40) oslobođen krivnje. Događaj se desio na pravoslavni Božić 1998. godine u sinjskom prigradskom naselju Suhač.

Okrutno premlaćivanje se dogodilo u ponoć sa 6. na 7. januara. Trojica optuženih teretila su se da su došli na sam prag Jovana Borovića i drvenim kocima ga pretukli po glavi i tijelu, nanijevši mu niz teških povreda među kojima i prijelom baze lubanje, nagnječenja glave, lom rebara te prijelom lakta.

Iste večeri Jovan je završio u bolnici iz koje je pušten na kućnu njegu dan kasnije. Ubrzo je od teških povreda došlo do komplikacija, a kasnije se posljedično razvila gnojna obostrana upala pluća zbog koje je ponovno završio u KBC Split iz koje više nije ni izašao. Preminuo je 4. februara iste godine.

Selo Suhač je većinsko hrvatsko, u kojem je, po popisu stanovništva iz 1991, živjelo 586 žitelja, među kojima je bilo 44 Srbina, 12 Jugoslovena, 9 neizjašnjenih, dok su ostali bili Hrvati. Među Srbima su bili i Borovići: pok. Jovan, supruga mu Kata, sinovi Dušan i Božidar i kćer Rosanda. U sukobu devedesetih, selo je bilo pod kontrolom hrvatskih vlasti.

” Ja i brat Božidar ne možemo zaboraviti taj događaj jer je ubio i naše živote. Majka Kata je umrla od tuge šest godina nakon očevog ubistva , a pola godine iza nje i naš brat Dušan“, govorila je Rosanda, koja se prije očevog ubistva udala i sa mužem i djecom živi u selu Radošiću.

“Probudila me vika i galama te noći dok sam spavao u novoj, a otac i majka su bili u staroj kući. Vidio sam ove susjede kako oca tuku kocima, i čuo kako on jadan jauče, a nisam mu pomogao. To je trajalo skoro pola sata, a ja sam se sakrio i gledao. To će me proganjati cijeli život. A da sam priskočio u pomoć ocu, ubili bi oni tada i mene i majku. Ni majka od straha nije izlazila. Jadnica se zaključala u kuću”, kazivao je Božidar, koji je u vrijeme očevog premlaćivanja imao 44 godine.

“Kad smo vidjeli da su ova trojica optužena za nanošenje teških tjelesnih povreda sa smrtnom posljedicom, a ne za ubistvo iz niskih pobuda u koje spada i ubistvo iz mržnje po nacionalnoj osnovi, znali smo da smrt našeg oca ne interesuje hrvatsko pravosuđe. Naš otac je ubijen zato što je pravoslavac. Ubili su ga komšije kojima je posuđivao pare i kod kojih je radio na polju. Sve je bilo u redu do tog nesretnog rata, a onda se sve promijenilo”, pričali su Rosanda i Božidar.

Tako su Jovanova djeca govorili u junu 2015. za “Slobodnu Dalmaciju” u vrijeme kada je prva presuda, sa kojom su sva trojica optuženih bili osuđeni na po jednu godinu zatvora, bila ukinuta i vraćena na ponovno suđenje. Tada su još vjerovali da će na novom suđenju ubice morati dobiti primjereniju kaznu.

“Da je neki susjed ubio mog psa dobio bi više od jedne godine zatvora ako bi se angažovala udruženja za zaštitu životinja i mediji. A oni su za smrt čovjeka koji je umro nakon njihova premlaćivanja dobili svaki po godinu! Da ta presuda nije ukinuta, ja i moja sestra bismo poludjeli od tuge i jada. Ovako se barem nadamo, iako je i nada sve slabija”, komentarisao je tada Božidar, koji je jedini ostao na ognjištu Borovića u Suhaču, a preživljava od uzgoja stotinjak ovaca.

Ispostavilo se da im je nada bila uzaludna. Na ponovljenom suđenju za dvojicu optuženih kazna kao i na predhodnom, dok je treći “zbog nedostatka dokaza” oslobođen. Na prvostepenu presudu žalili su se i tužilaštvo i optuženi. Tužilaštvo je tražilo više od godine dana zatvora ističući kako je Jovan Borović bez ikakva stvarnog povoda i razloga napadnut doslovno na svom kućnom pragu a da ničim nije to isprovocirao i tome pridonio. Optuženi Stipe Bulj u žalbi se pozivao na “osobito olakotne okolnosti” (boluje od PTSP-ija i alkoholiziranost kobne večeri) tražeći da mu se ublaži izrečena kazna ispod zakonskog minimuma.

Žalbeno vijeće je odbilo žalbe stranaka. Sudije su smatrale kako se činjenicom što je određena kazna već na donjoj granici propisane za ovo krivično djelo (od 1-10 godina) dovoljno išlo u prilog optuženima. Ocijenili i da strože kažnjavanje nije opravdano jer je od događaja prošlo 20 godina, a u međuvremenu se optuženici nisu pojavljivali kao počinioci novih krivičnih djela.

Jovan je izgubio glavu zbog “krive” nacionalne pripadnosti od nacionalno “ispravnih” komšija. Jovanov sin Božidar se onomad, dok se nadao pravednijoj presudi, zapitao “ako sam ja tada zakazao i bojao se izaći iz kuće, strahujući za svoj i majčin život, čega se boje hrvatske sudije?

Ničega se oni ne boje, Božidare Boroviću. Oni boluju od iste bolesti kao i ubice tvoga oca.

Savo Štrbac
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc