Miloš Kordić: Uz godišnjice Alekse Šantića: "Grobovi naši boriće se s vama"

Stvarnije od stvarnosti je kad pjesnik Aleksa Šantić u pjesmi „Jesen“ kaže: „Mutna jesen vlada.“ Ljubavna jeste ta pjesma, ali bi se po toj, drugoj slici prvog stiha njene posljednje strofe mogla prevesti i u socijalnu. I u ovovremensku socijalnu. Iako je napisana u drugom vremenu, u drugim vremenima, njena sveopštost je i naše ovdje, i naše ondje, gdje su joj i korijeni nastanka.

Ta pjesma, ta pomenuta slika te pjesme rođena je srcem i perom pjesnika u vremenima kad se i pjesničkom metaforom borilo za svoj narod. A Aleksa Šantić se zaista borio. I metaforom i djelanjem na mnogim drugim rodoljubnim poljima kulture i uopšte društvenog života srpskog naroda u jarmovima Otomanskog carstva i Austrougarske monarhije. A srpski narod Bosne i Hercegovine (i ne samo Bosne i Hercegovine) nosio je te jarmove godinama, decenijama, vjekovima. I Aleksa Šantić je sve to i nosio i podnosio. I pjevao. I pjesmom sanjao, opisivao, budio, pozivao.

I kao da se ta mutna jesen razastrla svijetom pa vlada i početkom njegovog i cijelog našeg dvadesetog vijeka. Rasula se svojom obiješću, svojim ratovima, svojim svakojakim zlom: osvajanjima, porobljavanjima, kolonizacijom, ubijanjima, klanjima, paljenjima, pljačkama, mučenjima i najzvjerskijim ubijanjima po kazamatima i bezbrojnim logorima...

Mutna jesen vladala je i vlada i rodnim Šantićevim Mostarom. A ljeto iz navedene pjesme prošlo je preko Neretve. Odnijele ga njene zelene vode. Odnijeli ga njeni brzaci što udaraju o stijenje obala pa se lome, pršte i gdjegdje huče. Kao u posljednjoj strofi pjesme „Mi znamo sudbu“:


Godine 2023, 27. maja, navršilo se 155 godina od rođenja Alekse Šantića. A ove, 2024, biće pun vijek od njegove smrti – rođen je 1868. u Mostaru, a umro 1924. godine, takođe u Mostaru.

Ko je Aleksa Šantić? Ko je taj čovjek koji je posljednje 32 godine jednog i 24 godine drugog vijeka, živeći dakle 56 godina, bio pronosilac težnji svog naroda. Težnji ispisanih riječima kojima je stvarao brižno njegovane stihove, njihov „slavuljni“, kako nazva slavuje, pjev. Ko je taj pjesnik koji je stvarao i stvorio otvoreno nebo bogatih slika i zemlju uzvišenih ljudskih poruka?

On je pjesnik, akademik, rodoljub, neumorni kulturni i društveni pregalac, darovalac ljepote i zaljubljenik u nju.

Bio je čovjek koji se ponosio junačkom srpskom prošlošću, protestovao je i borio se protiv sadašnjosti svog životnog vremena i bio iskreni vjernik u bolju budućnost. I zbog svoje poezije bio optuživan, osuđivan i zatvaran.

Njegovo vrijeme je i vrijeme njegovih prijatelja, značajnih srpskih književnih stvaralaca, boraca za nacionalna prava svog naroda i ljudi golemog znanja i značaja i u drugim oblastima srpske istorije. A oni su: Svetozar Ćorović, Janko Veselinović, Simo Matavulj, Jovan Skerlić, Branislav Nušić, Radoje Domanović, Milorad Pavlović Krpa, Nikola Kašiković, Slobodan Jovanović, Milorad J. Mitrović i mnogi drugi.

Aleksa Šantić nije pjesnik virtuoznosti jednog, na primjer, Jovana Dučića, Laze Kostića... Nije tome ni težio. Ali je svakako jedan od najvećih pjesnika rodoljublja, ljubavi i drugih ljepota u istoriji srpske poezije. Njegovi uzori bili su veliki srpski pjesnici tog vremena: Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih Hajnrih Hajne, njemački pjesnik jevrejskog porijekla.

Sa Šantićevom poezijom živio je srpski narod njen i svoj život gotovo vijek i po. Živio je u radosti učenja, govorenja i slušanja njegovih stihova.

Sa Šantićevom poezijom narod je opominjao svog okupatora, porobljivača, s njenom glasnošću i njenim metaforama se bunio i borio: „... I svuda gdje je srpska duša koja, / Tamo je meni otadžbina moja – ...“ (prva dva stiha posljednje strofe soneta „Moja otadžbina“).

A, između ostalih, nebrojenih ostalih, Tin Ujević je o poeziji Alekse Šantića napisao:


S njom, poezijom iz svog srca, Šantić je i volio, ljubio, tugovao, kao u pjesmi „Čežnja“, iz koje je i ova posljednja strofa:


Međutim, „Emina“: „... Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina, / S ibrikom u ruci stajaše Emina...“ Kako je i koliko pjevana! Koliko ih je pjevalo ovu himnu ljubavi, posvećenu ženi! Istorija Šantićevog života kaže istinu: stvarnoj ženi! Koja nije umrla: ušla je u pjesnikovu pjesmu pa u njoj, na radost našu, koji je takođe volimo, i danas živi. I živjeće... Daj Bože – živjeće...

Pa se na ove riječi nadovezuju mnogo bogatije riječi Miloša Crnjanskog o Aleksi Šantiću:


I muslimani su Aleksu Šantića smatrali svojim pjesnikom. On je bio duša Mostara. Jedna dobra duša. Duša Mostara koji, onaj njegov Mostar, više ne postoji. Ne živi njegovu dušu. Čak su mu i spomen-bistu skinuli i postavili bistu Mile Budaka, jednog od najvećih hrvatskih ustaških zločinaca Drugog svjetskog rata. (Bio sam više puta u Mostaru prije građanskih ratova devedesetih godina, a jednom i poslije tih ratova pa nešto i znam o tome... Sad odem do beogradskog Tašmajdana pa zastanem pored Alekse Šantića, kažem u sebi koji stih...) Jer on, Aleksa Šantić, u pjesmi „Moja otadžbina“ pjeva:


Pa je tu i naša, srpska, banijska a Šantićeva duša. Nije bilo svečanosti ni bilo kakvih obilježavanja, praznovanja, ni bilo kakvih priredbi i prigodnih recitovanja u njihovim programima, gdje su se govorili stihovi Desanke Maksimović iz poeme „Krvava bajka“, Ivana Gorana Kovačića iz „Jame“, Skendera Kulenovića iz „Stojanke majke Knežopoljke“, Vladimira Popovića iz poeme „Oči“, stihovi pjesama „Na Petrovačkoj cesti“ Branka Ćopića, „Majka pravoslavna“ Vladimira Nazora i drugih, nije bilo... bez pjesme Alekse Šantića, da li uz „Moju otadžbinu“ ili „Mi znamo sudbu“... obavezne i uvijek recitovane, a tako se oduvijek poslije Velike seobe naroda mislilo i poručivalo... obavezne pjesme „Ostajte ovdje“. Mada je glas svakoga ko je govorio tu pjesmu odvodio i u sjetu, u prozuklu, strahovidu tugu, zebnju...

Kao da je bila slućena ta „sudba ostajanja ovdje“... I bila je. Osjećalo se to. Nije se moglo sakriti. I kad bi slutnja, ma i bilo gdje i kako skrivena, ona se, ipak, iznenada pojavljivala. Kao da je izranjala iz nekadašnje škole koju se nazivalo „opetovnica“. A slućena je u srpskom narodu iz vjekovnih naslaga patnji ispunjenih zulumima, nasilnim prekrštavanjima iz pravoslavne u katoličku ili muslimansku vjeroispovijest, unijaćenjima, neprestanim ratovanjima za druge, ubijanjima, pokoljima i svim mogućim i nemogućim oblicima robovanja, genocidnog uništavanja... U kojima se, tim patnjama, ističe 20. vijek kao od mnogih vjekova po srpski narod Banije (i ne samo Banije) najstrašniji vijek.

Pjesma „Ostajte ovdje“ i počinje tako:


Stvarnije od stvarnosti je kad Aleksa Šantić pjeva: „Mutna jesen vlada.“ Da, i dan-danas vlada.

Aleksa Šantić, uvijek u crnini, u starinskim odijelima, ponekad i malko pohabanim, kako ga opisuje Miloš Crnjanski, nepravedno je u nekim vremenima i zapostavljan. Samo ga se sjećalo kad je kome „trebala“ njegova rodoljubna lirika.

A kako bi bilo lijepo da se prelista i pročita bar nešto od pjevanja ljepote mostarske, neretljanske, ljepote prirode, ljepote ljubavne, ljudske... I ljepote stvarnije od stvarnosti.

Možda će se zaista jednog dana naši grobovi boriti s vama, s njima... Mada je Aleksa Šantić, rečeno je naprijed, vjerovao u budućnost.

Uprkos „mutnoj jeseni“ koja „pada“.